Ovo je um koji ne samo da misli, već meri, razlaže, analizira. On razmišlja da bi razumeo. Njemu svaka reč prolazi kroz sito logike. Istina je prisutna u detalju, a analiza u umetnosti. Južni Mesečev čvor u konjukciji sa Merkurom u Devici je neko ko zna da prepozna, ali mora naučiti da pusti. Ne možeš sve znati i ispraviti. Pusti.
Život je antiteza žita i kukolja. Žito raste u ravnicama, sa korenom koji je u zemlji i licem, okrenutim prema suncu. Sva njegova zrna su nada jer su preživela vetrove, oluje, sušu i grad. U hlebu od žita nalazi se rod, porod i dom. Žito je kao jedan ciklus-poseješ ga, požanješ, samelješ, umesiš, dobiješ miris pečenog hleba koji nije samo glad, već večera za stolom, sa porodicom i pojedeš ga. I opet, ispočetka. Ne traži ništa, a daje sve.
U toj istoj zemlji raste i kukolj, sličan pšenici. Varalica. Raste iz inata, nemira, pun destrukcije i ruši sklad. Ne hrani, a mora biti iščupan rukom. Prkosi simetriji.
I u našim životima uvek ima i žita i kukolja. Samo ako dobro upoznamo sebe i svoje vrednosti, možemo ih razdvojiti. Nekada je najmudrije rešenje pustiti kukolj da poraste, čak više i od pšenice, pa ga počupati pre same žetve. Tako ga je najlakše odstraniti. Šireći svoj zlobni miris, kukolj pokušava da uništi pšenicu, a ne zna da uništava sebe.
To je paralela ljudima koji prolaze kroz naše živote. Našli su se tu sa razlogom-da naučimo nešto, budemo povređeni, osetimo usamljenost, manipulaciju i laž, nekad i kratkotrajnu, prividnu sreću. Kada naučimo da razdvojimo žito od kukolja, naučili smo život. Ne čupamo kukolj, već učimo šta ne treba, razdvajamo korisno od štetnog. Kad krenemo da se bavimo sobom, najviše posla imamo.
U ovom slučaju, pšenica se može manifestovati kroz saosećanje, jasnoću govora, duhovnu povezanost, rad(čisto, korisno, svetlo, autentično). Kukolj, kao nepotrebno i varljivo, destruktivnost.