Priča o despotu Stefanu Lazareviću…
Spaja i veličinu i ličnu tugu.
Bio je jedna od najsloženijih ličnosti srpske srednjovekovne istorije, vladar, vojskovođa, pisac i zaštitnik kulture. Sin Lazara Hrebeljanovića, koji je poginuo u Kosovskoj bici, i Milice, poreklom iz loze Nemanjića. Odrastao je i vladao u vremenu kada je Srbija bila na ivici opstanka, posle Kosovskog boja, koji je ostavio zemlju bez velikog dela i plemstva i vojske. Iako formalno nije bila poražena, država je bila iscrpljena, a opasnost od Osmanskog carstva stalno je rasla.
Veoma mlad, još uvek dečak, Stefan preuzima vlast uz pomoć svoje majke, kneginje Milice, koja, u pokušaju da sačuva narod, prihvata vazalni odnos prema sultanu Bajazitu I.
Sve je to podrazumevalo teške obaveze-danak, vojnu pomoć, ali i lične žrtve. Kneginja Milica udaje svoju ćerku, Oliveru Lazarević, za sultana, čoveka koji je bio odgovoran za smrt njenog oca, kneza Lazara.
Savremenici despota Stefana opisuju kao izuzetnog ratnika i obrazovanog vladara, ali i čoveka teške naravi. Bio je povučen, ozbiljan i duboko religiozan. Njegov dvor nije bio mesto veselja. Izostajali su muzika i smeh, a atmosfera je bila skoro sumorna.
Povremeni iznenadni izlivi besa dodatno su doprinosili slici vladara koji nosi unutrašnji teret koji nije uspevao da prevaziđe. Dubok trag na njemu ostavili su događaji i okolnosti u kojima je živeo-smrt oca, odlazak sestre u harem, služenje neprijatelju i neprestana borba između mržnje i lojalnosti.
Na bojnom polju despot Stefan je bio potpuno drugačiji. Kao vazal, učestvovao je u brojnim bitkama, ali se posebno istakao u Bici kod Angore 1402. godine. Tu je pokazao izuzetno vojničko umeće i stekao poštovanje i saveznika i neprijatelja. Izvori kažu da je u toku bitke nekoliko puta rizikovao sopstveni život kako bi spasao opkoljenog Bajazita.
Nakon te bitke dobio je titulu despota, a njegov ugled proširio se širom Evrope. Uspeva da proširi i učvrsti teritoriju povezujući različite srpske oblasti u
relativno stabilnu celinu. Uključuje se u evropske viteške tokove postajući i član Reda Zmaja. Smatran je jednim od najvećih vitezova svog vremena, a mnogi su dolazili da upravo od njega prime viteško priznanje.
U političkom smislu, umeo je da balansira između velikih sila. Postao je vazal i ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, a za uzvrat je dobio Beograd koji je obnovio i pretvorio u prestonicu.
Grad je pod njegovom vlašću procvetao i dobio novi značaj, postao važan politički i kulturni centar, a kao simbol tog uzdizanja ustanovljen je praznik Spasovdan.
Njegovu vladavinu obeležavaju i unutrašnji sukobi. Sukobi sa rođacima, naročito sa Đurađem Brankovićem traju godinama i pokazuju koliko su porodični i politički odnosi bili isprepletani i nestabilni. Vremenom dolazi do pomirenja i nastaje mirniji period upravljanja.
Despot Stefan Lazarević nije bio samo ratnik i državnik. Bio je obrazovan čovek i pisac i ostavio dubok trag u kulturi. Čitao je i pisao na staroslovenskom jeziku, prevodio sa grčkog i vladao latinskim jezikom.
Najznačajniji njegov književni rad, Slovo ljubve, jedan je od najlepših tekstova srpske književnosti. Ima deset strofa gde početna slova svakog stiha daju akrostih Slovo ljubve. Delo je protkano ličnim i filozofskim tonom. Govori o izraženoj duhovnosti i emotivnosti, otkrivajući sasvim drugačiju
stranu njegove ličnosti.
Pored toga, bavio se zakonodavstvom o čemu svedoči njegov Zakon o rudnicima, kao i drugi tekstovi koji pokazuju širinu njegovog obrazovanja i interesovanja.
Njegova zadužbina, manastir Manasija (Resava), postaje jedno od najznačajnijih sedišta pismenosti i prepisivačke delatnosti u ovom delu Evrope. Tu nastaje čuvena Resavska škola, koja je negovala veoma visok nivo jezičke i književne kulture.
Manastir Koporin kod Velike Plane izgradio je 1415. godine u znak zahvalnosti zbog svog povratka iz Bitke kod Angore i izlaska svoje sestre Olivere iz sultanovog harema. Dva puta godišnje,
1. avgusta, na dan njegove smrti, i 15. avgusta, na dan slave ovog manastira, otvara se kivot u Koporinu za koji se smatra da sadrži despotove mošti.
Umro je iznenada 1427. godine, tokom lova, verovatno od posledica moždanog udara. Nije imao naslednike, pa je vlast na samrti predao sestriću Đurađu Brankoviću, čime je okončao dugogodišnji sukob između dve velike porodice i pokušao da obezbedi kontinuitet vlasti. Mesto njegove sahrane dugo je bilo predmet rasprave između Manasije i Koporina, ali se danas zvanično smatra da se njegove mošti nalaze u Koporinu.
Iako je vladao u teškim okolnostima i često bio primoran na kompromise, despot Stefan Lazarević ostao je upamćen kao snažan vladar, vrhunski vojskovođa i značajna kulturna ličnost. Srpska pravoslavna tradicija ga pamti kao svetitelja, a njegova ličnost je spoj viteštva, mudrosti državnika i duhovne posvećenosti što je retka ravnoteža između mača i knjige u jednom teškom istorijskom vremenu.
Možda je u tišini između pobeda i dužnosti ostala njegova najdublja borba koju nije mogao da podeli ni sa državom ni sa istorijom, već ju je nosio sam, kao neizgovorenu tugu koja traje duže od svake slave.
—Uzljubite ljubav,mladići i devojke,za ljubav prikladni;ali pravo i nezazorno,da mladićstvo i devstvo ne povredite,kojim se priroda našaBožanskoj prisajedinjuje,da Božanstvo ne uznegoduje.
(Despot Stefan Lazarević, Slovo ljubve)