
Ćutati, ćutim, ćutanje
—Ćutanje je teško samo onima koji ne misle. Ivo Andrić Ćutati, ćutim, ćutanje Esej o ćutanju Isidore Sekulić zaustavlja svakodnevnicu. Na prvi pogled samo odsustvo govora, a zapravo posebno duhovno stanje u kome čovek postaje najbliži sebi. —Ćutati, ćutim, ćutanje. (Velika je stvar ćutanje, Isidora Sekulić) U razgovoru sa ljudima govorimo, objašnjavamo, dokazujemo, raspravljamo. Kada ostanemo sami sa sobom, nastupa sasvim drugačiji prostor gde reči više nisu dovoljne. Ćutanje je zagonetnije čak i od sna. San nas odvodi u svet slika koje često ne razumemo, a ćutanje na mesto gde slike nestaju. Ostaje samo svest. Čovek više nije ograničen. Granice prestaju da postoje i ostaje prostor beskraja. Nije svaka tišina ćutanje. Možemo sedeti potpuno nemi, a u nama besni bujica misli, planova, strahova, uvreda i osveta. Takva tišina je šapat koji ostaje na površini čoveka. Nasuprot je duboko ćutanje u kome čovek dolazi do svoje duhovne suštine. Postoje istine koje se ne mogu izgovoriti. Reči mogu biti lepe, precizne i snažne, ali nikada nisu jednake onome što zaista osećamo ili spoznajemo.








