Žena koja je u vreme lomova i stalnih pretnji nosila teret države na svojim plećima, često sama i bez prava na slabost. Snaga joj je bila u odlukama koje je donosila, u sposobnosti da podnese gubitke, strah i žrtvu, a ostane uspravna i izdržljiva kao oslonac narodu koji je u njoj tražio spas.
Kneginja Milica.
Supruga kneza Lazara i majka despota Stefana Lazarevića.
Njena životna uloga je prevazišla položaj saputnice vladara po izvorima koji kažu da je bila važan učesnik u donošenju odluka i sila koja je nosila teret izbora koji su lomili sudbinu države.
Dok su se vodile bitke, ona je bila ta koja je razumela posledice, gledala dalje od trenutka i ćutke prihvatala odgovornost koju drugi u tom momentu nisu ni naslućivali. U toj snazi bilo je i nečeg tragičnog jer je znala, bolje od svih, da vlast košta i boli, znala je šta se mora učiniti da bi se sačuvalo ono što se voli.
Preuzima odgovornost u trenutku kada se država raspadala. U njenim postupcima prepliću se razboritost, hrabrost i duboka svest o okolnostima u kojima se nalazi. Pronalazi ravnotežu između očuvanja naroda, brige o porodici i neophodnih političkih poteza koji nisu nailazili na razumevanje.
Snaga sposobnosti da se u najtežim vremenima donesu odluke od kojih zavisi opstanak. Pitanje bez odgovora je kako je jedna žena uspela da ostane dosledna i sebi i državi.
Rođena je oko 1335. godine, u jakoj državi kojom je vladao car Dušan. Poticala je iz ugledne loze Nemanjića, što joj je od najranijih dana davalo posebno mesto i odgovornost. Njen otac, knez Vratko, u narodnom predanju zapamćen kao Jug Bogdan, bio je potomak slavnog Stefana Nemanje, pa je Milica odrasla u okruženju gde su se mešale dužnosti, vezane za državu i svest o velikom nasleđu.
Boravak na carskom dvoru uticao je na njen pogled na svet i uveo je u politički i društveni život tog vremena. Tu je upoznala kneza Lazara, čoveka sa kojim će deliti sudbinu, ali i istoriju. Njihov brak, sklopljen sredinom 14. veka, bio je lična veza i savez koji je nosio težinu budućnosti.
U tom zajedništvu rodila je pet kćeri i tri sina. Njena uloga majke bila je zahtevna jer su upravo kroz njenu decu nastavljeni i porodični i državni putevi koje je morala da čuva i usmerava.
Razumna, smirena, velikodušna i čvrsta u veri, sa snagom i sposobnošću da u najtežim trenucima ostane dostojanstvena i pribrana.
Posebno mesto u njenom životu zauzimalo je prijateljstvo sa Jefimijom, udovicom despota Uglješe Mrnjavčevića. Nakon tragedije na Marici, Jefimija dolazi na dvor u Kruševcu, gde između ove dve žene nastaje duboka povezanost, protkana razumevanjem i zajedničkim bolom. Ona je bila saputnica i oslonac, naročito u brizi o deci kojoj je pružala pažnju i toplinu kao rođena majka.
Posle Kosovske bitke u kojoj gine knez Lazar, kneginja Milica se našla pred izborom koji je trebalo da odredi sudbinu i nje i države. Bilo joj je ponuđeno da napusti zemlju i sa decom potraži sigurnost u Dubrovniku, daleko od razorenog zavičaja, a ona bira da ostane sa narodom, u zemlji koja je bila opustošena, poharana i ranjena.
Opterećena brigom za maloletne sinove, preuzima i vođenje države. Okružena pretnjama sa svih strana, politička pronicljivost je vodi u odlukama. Kada je postalo jasno da ugarski kralj Žigmund Luksemburški sprema napad, prihvata savez sa Osmanlijama, uspeva da zaštiti ono što je od države ostalo i čak povrati deo izgubljenih teritorija.
Takva odluka imala je visoku cenu. Pored političke zavisnosti od Bajazita I, Milica je morala da podnese i ličnu žrtvu koja prevazilazi granice majčinske boli. Svoju najmlađu ćerku Oliveru dala je u brak sultanu. U toj odluci su i vladarka i majka, koja je, da bi spasila državu, žrtvovala sopstveno srce.
Razboritošću i istrajnošću Kneginja Milica uspela je da 1391. godine prenese mošti Svetog kneza Lazara iz crkve Svetog Vaznesenja u Prištini u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu.
To je bio čin lične odanosti i tuge, ali i simbol obnove duhovnog jedinstva naroda posle tragedije koja ga je zadesila.
O ličnosti i delu kneginje Milice pisao je i Konstantin Filozof. Isticao je njenu izuzetnu mudrost, snagu i vrline koje su prevazilazile uobičajene predstave o ženi tog vremena.
-Beše, kao što veli Solomon mužastvena žena i imađaše sve vrline….
(Konstantin Filozof, Život i dela uvek pominjanoga, slavnoga i blagočastivoga gospodina despota Stefana)
U njegovim zapisima pojavljuje se kao figura koja u sebi spaja blagost i odlučnost, veru i sposobnost da upravlja složenim državnim pitanjima. Ona nije bila samo pobožna vladarka, već i neko ko je razumeo svetske stvari i kao mudri Odisej umeo da se u njima snađe kao retko ko.
Njeno ime ostalo je trajno povezano sa brojnim dobrotvornim delima i brigom o crkvi. Zajedno sa sinom Stefanom Lazarevićem i patrijarhom Danilom III darivala je manastiru Hilandaru jednu crkvu i nekoliko sela, podržavala je obnovu manastira Dečani posle pljačke Turaka, darivala manastir Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori i učestvovala u podizanju manastira Sisojevac kod Ravanice.
Najdublji pečat njenog života ostaje Manastir Ljubostinja, njena zadužbina i mesto gde se, nakon svih životnih iskušenja, povukla u monaštvo kao monahinja Jevgenija.
Tu, zajedno sa Jefimijom provodi poslednje godine kao žena koja je iza sebe ostavila težak put i pronašla mir u veri. Život joj se završio u toj tišini, a ono što je gradila delima i odlukama ostade trajno u istoriji.
Pre zamonašenja, Kneginja Milica je dostojanstveno predala vlast svom sinu, Stefanu Lazareviću. Jedno poglavlje svog života je zatvorila, a drugo je počelo. Ipak, nije se povukla iz briga koje su je pratile celog života jer je majčinska dužnost ostala njena najdublja i najteža uloga.
Kada su se njeni sinovi, Stefan i Vukan, sukobili, iako u godinama i slaba, krenula je na put ka Svetoj Gori, rešena da spreči bratoubilački rat i očuva porodicu u vremenu razdora.
Njena hrabrost posebno dolazi do izražaja u susretima sa Bajazitom I. Kao majka i vladarka, odlazila je pred moćnog sultana iz potrebe da spase sina Stefana sigurne smrti i izdejstvuje prenos moštiju Svete Petke Trnovske u Srbiju. To su trenuci snage, vere i spremnosti na poniženje zarad višeg cilja svog naroda.
Sećanje na nju ostalo je duboko u narodnoj epskoj tradiciji koja je supružnike krunisala carevima jer biraju carstvo nebesko, a ne zemaljsko jer zemaljsko je zamaleno carstvo, a nebesko uvek i doveka. Prenose se kroz generacije kao dokaz da ono što je dato iz ljubavi i vere ne može biti izgubljeno, već samo uzdignuto iznad vremena.
Upokojila se u manastiru Ljubostinji 1405. godine, daleko od dvora i politike, ali blizu istorije.
U tišini manastira Ljubostinja njene borbe su i dalje bile jake, ali su pretočene u molitve.
—Zemaljsko je zamaleno carstvo, a nebesko uvek i doveka!
(Propast carstva srpskoga, Narodne epske pesme, Prosveta, Beograd, 1993.)