Koštana… Raskošna, slobodna i opasno živa. U njenom smehu je prkos, u pogledu izazov, u postojanju istina da život može da gori punim plamenom. Zato mora biti kažnjena.
Mora biti kažnjena!
Društvo!
Društvo kao hladan mehanizam koji ne oprašta onima koji simbolizuju slobodu koju su drugi odavno zaboravili.
Živeli su po nepisanim, nametnutim pravilima misleći da na taj način čuvaju ugled i čast. Pratili su jedni druge, nisu odstupali od rutine i stereotipa, ali su strogo osuđivali svako odstupanje. Upravo, nisu podnosili ogledalo koje pokazuje ono što su oni mogli biti.
Mogli su biti, mogli su živeti, ali nisu…
Autentičnost!
Tu nema greha.
Koštana postaje meta samo zbog autentičnosti. Njena svetlost je pretnja, radost nemoral, a sloboda haos.
Glasno postoji, voli bez stida, veruje u sopstvenu veličinu i shvata da sjaj izaziva senke, a istina koju nosimo u sebi postaje razlog da budemo odbačeni.
Izbor je između sopstvene želje i očekivanja okoline.
Doživljava sunovrat jer čaršija nije spremna za ono što ona jeste.
Tragedija je u sukobu između duše i čaršije, unutrašnjeg sunca i slobode i čaršijskog spoljašnjeg mraka i okvira.
Opet okvir!
Čaršija!
I baš u toj napetosti nastaje transformacija, ali nije svaka pozitivna. Nije želela da se povinuje dosadnoj svakodnevnici udajom za bogatog Stojana, da se odrekne svoje slobode i postane rob jer je u sebi nosila strast za slobodom zbog koje je bila i voljena i osuđivana. Konstantno je podsećala društvo na sve ono što je potisnuto, a što bi svi u dubini duše želeli da imaju. Sloboda…
Ne, strast nije prolazna emocija, već sila koja u isto vreme i osvaja i plaši. Strast je vodi da bira slobodu. Bira kroz neizvesnost i pesmu.
Udaju je policija i čaršija! Opet čaršija!
Njenu udaju gledaju kao rešenje problema. U želji da je ućutkaju, daju joj i slobodu i ograničenje.
U Arslanu se ogleda svet koji Koštana nosi u sebi. I samo to.
Život joj postaje miran, ali težak.
Pevala je i dalje, samo nije naglas. Bila je u okviru, a iz očiju su sijali sloboda i aplauz.
Pesma nikada ne gubi svoju melodiju.
Zona Zamfirova je dostojanstvena, ponosna, svesna sopstvene vrednosti koja ne pristaje na manje. Sudar sa svetom ne dolazi kroz neobuzdanu slobodu, već kroz odbijanje.
Ona predstavlja društveni status koji treba čuvati, po pravilu se udati, živeti u okviru više kao simbol, nego kao ličnost.
Odbija Maneta kujunžiju jer je svesna svoje vrednosti. Odbija ga jer je nižeg društvenog sloja.
Čaršija!
Čaršija, ko čaršija, ismeva kujundžiju.
Bruka koju joj Mane priređuje je razbijanje njenog ličnog i čaršijskog dostojanstva. Zona gubi ugled.
Ponos koji ju je štitio postaje odjednom teret i predmet podsmeha.
U čaršiji ni sopstveni izbor nije lak. Odluka ne pripada samo njoj, već i očima koje je posmatraju. Svaka ljubav nosi i nadu i cenu koju treba platiti.
Manetov život je jednostavan, bez raskoši, ispunjen ponosom zanata. On ne traži slavu, već smisao u ljubavi i tu upravo počinje transformacija.
Poniznost koja dolazi posle svega je trenutak kada se ego savija pod pritiskom čaršije. Upravo u tom savijanju rađa se nova snaga.
Zona više nije ona ista devojka koja je samo znala svoju vrednost. Počela je da gleda i vrednost drugih.
Ceh! Skupo je platila.
Kujundžija ovog puta oduzima sjaj otkrivajući da je njen identitet bio vezan za sliku o sebi, a ne za samu suštinu.
Čaršija! Mesto gde se ukrštaju običaji i sudbine.
Čaršija je o ljubavi govorila mnogo, ali nikada je nije razumela. Ona spaja zajednicu, ali sputava pojedinca. Nameće sud, ograničava identitet, pamti sve, čuva teške ljudske sudbine, sanja snove koji se sudaraju sa pravilima i gaze dušu koja traži više nego što joj je dozvoljeno.
Sve se zna i sve se brzo prenosi! Svaki postupak se stavlja na tas. Ogovaranja su važan deo svakodnevnog života. Tu se vesti brzo šire i često preoblikuju uz komentare, pretpostavke i lična mišljenja ljudi. U čaršiji reči menjaju oblik, putuju kroz sud i često su glasnije od same istine.
Koštana odbija da se prilagodi i gori u sebi, a Zona postaje plamen koji se ne gasi na vetru.
Na toj čaršijskoj rasrsnici između Jupitera u Lavu i Plutona u Vodoliji, ličnog ja i pritiska sredine ne nestajemo, već se preoblikujemo. A čaršija ko čaršija…