Napetost ili izazov i sirota gozba.
Saturn u Ovnu deluje impulsivno, ali je sputan. U kvadratu sa Venerom ukazuje na prisutnost unutrašnjih dilema.
A Venera? Ona želi sigurnost, ali je prati osećaj neshvaćenosti. Nudi srce kao hleb, dok Saturn uzima mrvice da ne bi pokazao sopstvenu slabost.
Ljubav je na stolu, ali je niko ne jede.
Kod Venere je izražena potreba za bliskošću, a kod Saturna ukočenost. Njena ljubav nikad nije glasna, ne osvaja, ona pripada. Voli kao da čuva.
Kod Saturna je prisutna unutrašnja borba između impulsa i opreza( Ovan zna šta hoće i on to želi odmah i sada, a Saturn mu kaže da ne može. Ipak je Saturn u Ovnu u izgonu). Da li se on dopada ovoj Veneri sa izraženom dozom nervoze? On izgleda nervozno zbog okolnosti koje ga prisiljavaju da deluje onako kako nije navikao.
Izgon ne dozvoljava izražavanje emocija. Isti sto, a različite večere. I, naravno, sirota gozba kao simbol emotivne distance-nervozan muškarac i nežna žena.
U romanu Stranac Alberta Kamija je isto. Sto i gozba, ali bez ukusa. Merso živi u svetu u kome ne postoje bliskost i sitni rituali. Prisutan je, ali bez emocija kakve drugi od njega očekuju. Ljubav mu se nudi, a on ne ume da je pojede baš zato što je sputan i emocionalno dezorijentisan.
Ali, on…
On ne odbija ljubav, ne poriče je, jednostavno je ne prepoznaje kao potrebu.
Marija Kardona mu pruža sigurnost, dodir, svakodnevnu bliskost, ali on ostaje gladan. Emocije postoje u tragovima-u suncu koje ga zaslepljuje, u umoru, u svakodnevnim nelagodnostima, ali ne u onome što društvo prepoznaje kao ljubav, tugu ili krivicu.
Merso deluje kao stranac ne samo drugima, već i sopstvenim emocijama. On ne laže, ne glumi, ne dramatizuje i zbog toga biva osuđen.
Kriv je zato što nije umeo da oseti.
Svet nikada ne prašta onima koji ne učestvuju u zajedničkoj emotivnoj liturgiji.
Odbija da svoje emocije predstavi svetu. Kao i u sirotoj gozbi, ljubav ostaje nepojedena, ne zato što je bezvredna, već zato što nema spone između ponude i primanja. U toj pukotini između srca i ličnog izraza nastaje usamljenost.
Njegovo biće je nemo. Ništa ne izgovara, zatvoren u tišini koju nije birao i koja je granica njegovog ja.
Marija mu nudi sve… Postavlja sto…
Ne traži objašnjenja, ne postavlja pitanja, neposredna je, topla i nenametljiva. Stvara osećaj doma i dovoljno joj je da je on tu, makar i bez velikih reči.
Ona veruje…Veruje da će jednog dana progovoriti, ne pritiska ga. Njeno strpljenje ne traži nagradu.
Pruža mu svetlost, ali on stoji i greje se, nikada potpuno obasjan.
Uzima mrvice jer se boji punog zalogaja, boji se obaveze i emocija. Osećanje postoji, ali on ćuti da se ne obaveže na ono što ne ume da nosi.
Ivica stola i on na toj ivici gde ništa nije izgubljeno, ali ništa nikada nije ni dobijeno.
Oni su par, zajedno su, dele telo, vreme, prostor. Ipak, sto ostaje poluprazan. Emocionalna praznina je velika jer je nastala iz nemogućnosti da se ista stvar doživi na istom nivou. Marija veruje da je ljubav dovoljna sama po sebi, a Merso ne ume da joj da značenje koje se od njega očekuje.
Ta praznina postaje najteži oblik samoće koji se živi udvoje.
Dok tela dele isti prostor, jaz duša nijedna ruka ne može da premosti.
I tako…
Sirota gozba postaje simbol sveta koji je sačuvao rituale u odnosima, ali je smisao prazan.
Sve je forma sa hladnom suštinom. Ljubav je tu, ali je nema, bliskost je moguća, ali se ne ostvaruje.
Što je gozba bogatija, to jača glad ostaje posle nje.
Unutrašnje potrebe čoveka rastrzane su onda kada se ljubav ponudi bez drame, a naiđe se na zid straha i nesposobnosti da se ona primi i uzvrati. I zato ova gozba nije tragedija gladi, već tragedija nemogućnosti da se bliskost prepozna.
Gozba, ali sirota!