Felisita, glavna junakinja Floberove novele Prostodušno srce dirljiv je primer istrajnosti, trpljenja i predanosti. Ona je žena iz senke koja kroz decenije siromaštva i služenja doživljava konstantne gubitke-gubi čoveka koga voli, decu koju je čuvala i negovala, sestrića i, na kraju, svog jedinog preostalog druga, papagaja Lulua.
Ipak, Felisita ne dozvoljava da je udarci slome. Njena snaga je u čistoti i sposobnosti da voli bezuslovno. Svaki tragični gubitak postaje prostor dobrote od koga gradi bedem samoće i odanosti Bogu.
Trpi ne zato što je kukavica, već zato što želi da joj srce ostane čisto. Ne jadikuje nad svojom sudbinom i ne moli za sažaljenje.
Decenijama skromno služi u izolaciji jer ljudska izdržljivost prostodušnog srca može da preživi najteže lične zime i sačuva sposobnost za ljubav.
—U svako doba godine nosila je maramu od cica, pričvršćenu pribadačom na leđima, kosu skrivala pod kapicom; imala je sive čarape, crvenu suknju, a preko grube bluze kecelju s opršnjakom, kao kod bolničarki.
Lice joj je bilo mršavo, a glas oštar. U dvadeset petoj godini davali su joj četrdeset. Kad je prešla pedesetu, nije se moglo odrediti koliko joj je godina; a, kako je uvek ćutala, prava i odmerenih pokreta, ličila je na neku ženu od drveta, koja se kreće kao automat.
(Flober, Gistav, Prostodušno srce, L.O.M, 2018.)
Godine prolaze u jednoličnom ritmu rada i predanosti drugima. Decenijama ustaje rano, vuče teške kofe sa vodom, glača podove do visokog sjaja i brine o svakom detalju u kući gospođe Oben.
—Ustajala je zorom da ne propusti misu, i bez prekida radila do noći; zatim, posle večere, kad bi posuđe bilo poređano i vrata dobro zatvorena, zatrpala bi cepanicu u pepeo i zaspala uz ognjište, s brojanicama u ruci. Niko nije pokazivao više upornosti pri pogađanju od nje. Što se tiče čistoće, sjaj njenih lonaca dovodio je do očajanja druge sluškinje. Štedljiva, spora u jelu, kupila bi prstom po stolu mrve svog hleba – hleba od šest kila, pečenog posebno za nju, i koji je trajao dvadeset dana.
(Flober, Gistav, Prostodušno srce, L.O.M, 2018.)
Njen rad za druge je pedantan i ne traži ništa za uzvrat. Pere veš na reci pod naletima hladnog vetra, kuva, štrika i neguje bolesne predano i smireno. Snagu crpi iz ljubavi prema onima koji su ostali.
Bez trunke gorčine ili osude prema svetu koji je zanemaruje, integritet svog bića brani u tišini.
Tragični gubici, najpre mladog sestrića Viktora, a zatim i Virginije, ćerke svoje gospodarice koju je volela kao rođeno dete, bol njene duše pretaču u još veći rad i brigu za druge. Tuga razdire srce, a ona sate provodi u molitvi i bdenju i odbija da je očaj parališe i pretvori u ogorčenu ženu.
U trenucima kada je Felisitina samoća potpuna, u svet, opustošen gubicima ulazi papagaj Lulu, kao njeno poslednje emotivno utočište.
Lulu nije običan kućni ljubimac. On je jedino preostalo biće koje prima njenu neiscrpnu, a nikada uzvraćenu toplinu.
—Zvao se Lulu. Telo mu je bilo zeleno, vrh krila ružičast, čelo plavo, a poprsje pozlaćeno…
…Oni su čak i razgovarali, on, ponavljajući do iznemoglosti tri rečenice svog repertoara, a ona, odgovarajući na to rečima bez neke veze, ali u koje se izlivalo njeno srce. Lulu joj je, u njenoj usamljenosti, bio skoro kao sin, kao ljubavnik. Pentrao bi se uz njene prste, kljucao je
u usne, uhvatio bi se često za njen šal; i, kako bi se ona sagla mašući glavom, kao što to čine dojilje, velika krila njene kapice i krila ptice zajedno su lepršala.
(Flober, Gistav, Prostodušno srce, L.O.M, 2018.)
Nakon njegove smrti daje ga na prepariranje i pretvara u kućni oltar sećanja. Izolovana od sveta, gluva i zaboravljena, za Felisitu je preparirana ptica simbol čiste vere.
Posle smrti gospođe Oben, Felisitin svet je pustoš i tišina. Naslednici prazne kuću i ostavljaju staru, već potpuno gluvu i bolesnu sluškinju da sama tavori u oronulom zdanju koje prokišnjava, u kojem je provela čitav život. Niti ga prodaju, niti ga izdaju.
Izolovana od spoljašnjeg sveta koji je na nju zaboravio, povlači se u svet svojih sećanja. Jedini prozor u stvarnost je bolesnički krevet odakle posmatra svetilište koje je sama stvorila.
Stara i bolesna od upale pluća ne oseća napuštenost jer je njeno prostodušno srce ispunjeno mirisima praznične litije koja se kreće pod njenim prozorom.
Kada u samrtnom ropcu sklapa oči, u ogromnom oblaku tamjana koji se podiže ne vidi svoju samoću, već viziju plavog neba koje se otvara i džinovskog papagaja koji je čeka. Dokaz da je njeno decenijsko trpljenje na kraju postalo večna svetlost.
—Plavičasti dim dopre do Felisitine sobe. Ona raširi nozdrve udišući ga s mističnim čuđenjem, zatim zatvori oči. Usne su joj se smešile. Pokreti njenog srca usporiše se jedan za drugim, svaki put sve nečujniji, tiši, kao česma koja presušuje, kao kad nestaje odjeka; i, kad ispusti poslednji dah, učini joj se da u poluotvorenim nebesima vidi ogromnog papagaja kako lebdi iznad njene glave.
(Flober, Gistav, Prostodušno srce, L.O.M, 2018.)
Felisita je istrajnost i sposobnost da uprkos svakom gubitku i samoći sačuvamo čistotu sopstvenog srca. Odlazak sa ovog sveta u društvu preparirane ptice i vizije plavog neba dokaz je da siromaštvo tela ne može da umanjiti bogatstvo duha.
Felisita je preživela sve svoje zime bez ijedne reči gorčine jer svetlo koje nosimo u sebi može da osvetli mračnu napuštenost i pretvori je u neosvojivu tvrđavu ljudskog dostojanstva.