Kolumbar je riba velikih dimenzija, užasno ju je videti i veoma je retka. Zavisno od mora i ljudi koji žive na njihovim obalama zovu ga jos kolomber, kolombre, kahlubra, kalonga, kalu-balu, kalung-gra. Začudo, naturalisti ga uopšte ne pominju. Neki čak tvrde da i ne postoji.
(Bucati, Dino, Prodavnica tajni, Laguna, Beograd, 2019.)
More skriva tajne koje ljudski um ne može ni da pojmi.
Jedna od najstrašnijih je Kolumbar, mistična ajkula koja bira svoju žrtvu i prati je do kraja sveta…
Mladi Stefano Roi prvi put je sa dvanaest godina ugledao senku kolumbara u talasima i njegov sudbinski put je zapečaćen.
Kolumbar Dina Bucatija priča o poteri koja traje ceo život i strašnom saznanju da najopasnije zveri često ne žive u okeanu, već u našim glavama.
Stefano Roi je dečak koji je imao sve predispozicije da živi slobodno i srećno. Kao sin pomorskog kapetana oseća magnetsku privlačnost prema moru. U jednom trenutku, dok je plovio sa ocem, ugledao je crnu senku u talasima. Otac je prestrašen time jer po mornarskoj legendi kolumbara vidi samo onaj koga kolumbar odabere za žrtvu.
Otac ga sklanja sa mora i šalje na kopno da studira i zaposli se u gradu.
Stefano pokušava da živi običnim životom, ali gradski smog ne može da utiša zov okeana.
Kolumbar ga čeka.
Gde god da se nađe, sa svake obale vidi kolumbara koji ga pomno prati.
Nakon očeve smrti, privučen nostalgijom, Stefano se vraća moru i postaje uspešan kapetan. Ali, život pod stalnom tenzijom se nastavlja.
Sa komandnog mosta, kroz durbin, on svakodnevno proverava horizont. Veoma blizu njegovog broda crna senka neumoljivo seče talase.
Svaki njegov poslovni uspeh, svako putovanje i svaka plovidba pomračeni su mislima o progonitelju. Život mu se pretvara u mehaničko kretanje, u beskonačnu trku sa vremenom i zamišljenim neprijateljem.
Bogat je, poznat, veoma uspešan u svom poslu.
I ništa.
Stari na moru, sedi, lice mu se bora, a oči gledaju sopstvenu propast. Čitavog života beži uz ogroman strah koji ga, dan za danom, ubija.
Bežeći od zveri, Stefano beži od dubokih ljudskih odnosa, od mira i od pravog uživanja u životu. Njegovi vršnjaci su voleli, gubili, patili i radovali se, a Stefano samo brojao rastojanje između svog broda i svoje nemani.
Svaki dan bio je strategija odbrane. Svaku odluku koju je doneo diktirala je crna senka na horizontu. Postao je rob opreza, duše zaključane u momentu kada je kao dečak prvi put osetio strah.
Decenijama je samo odlagao smrt i to je najstrašniji paradoks njegove sudbine.
U panici da ne izgubi život, nikada ga stvarno nije ni započeo. Pretvorio ga je u dugačko, jednolično čekanje kraja kao jedini cilj postojanja.
Na moru je čuvao stražu pred sopstvenim grobom, a crna senka i dalje je neumoljivo sekla talase.
Starost je pokucala na vrata. Stefano je bio na kraju snage i već umoran od decenija besomučnog bežanja, osedeo i slomljen od sopstvene paranoje. Od života je ostala samo ljuštura.
I ništa.
A kolumbar je i dalje bio tamo…
Stefano je odlučio da pogleda smrti u oči. Oprostio se od svoje posade i malim čamcem otisnuo sam u uzburkano more. Sa harpunom u ruci veslao je ka biću koje mu je obeležilo i uništilo život, spreman da primi udarac i prihvati smrt koju je celog života odlagao.
Prvi istinski korak slobode.
Čamac se približio crnoj senci. Iznemogla, stara riba disala je teško, na samrti.
Kolumbar ga nije napao. Lagano je podigao glavu i pružio mu svoju otvorenu čeljust da mu pokaže šta je nosio u sebi svih ovih decenija. Na njegovom jeziku svetlucao je veličanstveni, legendarni morski biser koji donosi apsolutnu sreću, ljubav i duševni mir onome ko ga poseduje.
Nije ga progonio da bi ga pojeo. Proputovao je sve okeane sveta i potrošio svoj dragoceni život samo da bi mu uručio ovaj neprocenjivi poklon sudbine.
—Uh—zajecao je preklinjućim glasom kolumbar—koliko je bio dug put da te nađem. I ja sam mrtav umoran. Koliko si me terao da plivam. A ti si bežao, bežao. I nikada nisi ništa shvatio.
I ajkula je isplazila jezik pružajući starom kapetanu malu fosforescentnu kuglu.
(Bucati, Dino, Prodavnica tajni, Laguna, Beograd, 2019.)
Zakasnio je jer su sada obojica na samrti.
—Zbogom, jadni čoveče— odgovorio je kolumbar. I zauvek uronio u crne vode.
(Bucati, Dino, Prodavnica tajni, Laguna, Beograd, 2019.)
Stefano je ceo život protraćio bežeći od sopstvene sreće, a biser je gorka uteha jer je oprez platio promašenim životom.
Savremeni čovek, kao i Stefano, provodi vek gradeći zidove prema izmišljenim strahovima i izazovima kao neprijateljima koji će ga uništiti.
Bežeći u bezbednost svakodnevnice, bežimo od sopstvenog života. Kada na kraju puta, kao osedeli kapetani, konačno skupimo hrabrost da pogledamo sudbini u oči, shvatamo surovu istinu-čudovišta od kojih smo strepeli možda su nam bili darovi da naučimo život.
Najveća životna opasnost nije rizik od brodoloma, već mirna luka u kojoj duša polako truli.
Stefanov kostur koji u čamcu steže mali, svetlucavi kamen govori nam da biser života ne služi da se sa njim umre u pustoj barci, već da se sa njim živi na otvorenom moru.
…Dva meseca kasnije voda je izbacila jedan mali čamac na neki strmi grben. Primetili su ga neki ribari koji su mu radoznalo prišli. Na čamcu je, još u sedećem položaju, bio beli kostur: a kosticama prstiju stezao je mali okrugli kamen.
Na otvorenom moru…
(Bucati, Dino, Prodavnica tajni, Laguna, Beograd, 2019.)