Saturn predstavlja vreme, teret i čoveka, suočenog sa granicama sopstvene snage. Uči nas kroz gubitke, usamljenost i dugotrajnu patnju.
Ne daje ništa lako. Oblikuje čoveka kroz iskušenja i tera ga da nosi ono što mu je sudbinom dato, čak i onda kada izgleda nepodnošljivo– mučeništvo, trpljenje i život koji je obeležen težinom koju drugi ne vide.
U takvoj simbolici posebno se prepoznaje lik Gospa Nole. Njena sudbina je istrajavanje kroz bol i životni teret koji je nosila ćutke.
Teret…
Uvek je bio prisutan unutrašnji osećaj da život traži strpljenje i podnošenje rana koje nikada ne zaceljuju. Gospa Nola opstaje zato što nema izbora osim da izdrži.
Da izdrži…
Pripovetka Gospa Nola vodi nas u prostor gde iluzija o trajanju ne postoji. Groblja, zapuštene humke i zaboravljena imena stoje kao opomena da je kraj izvestan za svakoga. U tom svetu prolaznosti i uzaludnosti Gospa Nola je čvrsta kao sudbina koju nosi.
Ona je usamljena, rastrzana između nade i očaja.
Njena pojava je sve što se ne očekuje od žene-nezgrapna je, sa likom muškarca, čvrstim korakom i pogledom koji ne traži razumevanje.
Nosila je grubu, jednostavnu odeću, sivu suknju, iznošen kaput i vojničke cokule kao da je stalno spremna za borbu. Na glavi joj je bio izgužvan šešir, a kosa strogo zategnuta u punđu, bez ikakve želje da bude lepa i da se dopadne. Nadasve jednostavna, uporna, skromna, ponosita, čvrsta, hrabra, ali poštena, pravedna, vredna i ozbiljna.
Sve na njoj govorilo je o odricanju, životu bez posebnih radosti, postojanju koje se izdržava.
Iza te spoljašnje grubosti krila se žena koja je rano naučila da nosi teret porodice, da radi, trpi i opstaje bez oslonca.
Gubici su se nizali od detinjstva– smrt majke, brak bez ljubavi, smrt muža i raspadanja svega što je gradila.
Ona ne posustaje...
Njena snaga je istrajnost jer je bila stub koji se ne savija i kada ostane sam.
Najteža dimenzija njenog života ogleda se u tome što se nije ostvarila kao majka. Ipak, Gospa Nola tu prazninu ispunjava brigom za sestru Julicu, za usvojenu decu, za sve koji su joj bili povereni. U toj brizi ima topline, ali i bola jer svaka ta veza nosi i razočarenje, kao da joj život neprestano daje priliku da voli, ali ne i da bude ispunjena.
Julicu prihvata kao dete koje treba da zaštiti i usmeri, podiže je, vodi kroz život i pokušava da joj obezbedi sigurnost, ali se i tu susreće sa otporom, pogrešnim izborima i odlukama koje ne može da kontroliše. Njena želja da sve drži pod kontrolom razbija se o tuđe slabosti.
Dolaze i druga deca koja nisu njena, a kojima daje više nego što bi mnogi dali rođenima. Udomljava Srbu, oblači ga, školuje, pokušava da od njega napravi čoveka, ali on ne ispunjava njena očekivanja. U njemu vidi snagu i mogućnost, a dobija lutanje i nezrelost.
Odnos sa malim Hansom je paradoks njenog života. Uprkos predrasudama, prihvata ga, menja mu ime, vaspitava, ulaže u njegovo obrazovanje i raduje se njegovom uspehu. On zaista postiže ono što je želela i postaje vredan, uspešan, ide u svet. Tu nastaje nova praznina jer odlazi daleko, uzima njen trud kao temelj, ali ne ostaje.
Daje nesebično, a zauzvrat ne dobija trajnu bliskost, pripadnost i osećaj da nije sama. Svi odlaze, a ona ostaje na istom mestu, sve umornija.
Ona ne posustaje…
Kada se sve sabere i oduzme, ceo njen život bio je pokušaj da pobedi sudbinu davanjem, a sudbina joj je uzvratila oduzimanjem.
Reči koje izgovara o životu kao o groblju koje sve proždire su iskustvo koje je godinama taložila u sebi. Govori to iz života koji joj je pred očima polako nestajao. Gledala je kako se porodice osipaju, kako se kuće prazne, kako imanja koja su nekada značila sigurnost postaju samo teret ili uspomena bez vrednosti. Ono što je nekada bilo puno života i snage, pretvaralo se u tišinu i zaborav.
Za nju je groblje mesto gde se vidi istina o životu. Svaki grob nosi priču koja je nekada bila važna, nečiji trud, borbu, ljubav, a sada je sveden na ime koje bledi i zemlju koja se sleže. Vreme briše sve razlike, sav ponos i napor i ostavlja iza sebe isti kraj za sve.
Utehe nema. Ima samo spoznaje da se čovek bori, gradi, voli, a na kraju sve utihne.
Ona ne posustaje…
Možda je baš zato njena misao toliko teška jer dolazi iz srca koje je mnogo puta gledalo kako nestaje ono za šta se živelo. Groblje postaje ogledalo sveta i mesto gde se vidi koliko je sve prolazno i koliko je čovek nemoćan pred vremenom koje neumoljivo uzima sve što je nekada imalo smisla.
U takvoj težini i leži veličina.
Nije posustajala. Bila je svesna prolaznosti i nosila svoj teret do kraja, bez iluzija.
Snaga…Snaga je jača od sudbine. Ostala je uspravna i onda kada je sve oko nje nestajalo.
Utehe nema. Ima samo spoznaje da se čovek bori, gradi, voli, a na kraju sve utihne.
Nije posustajala…