Nosila je titulu kraljice Srbije, Duklje, Albanije, Huma, Dalmacije i primorskih oblasti. Moć joj nije bila u titulama, već u trajanju. Više od šest decenija uticala je na tok istorije- 27 godina kao supruga Stefana Uroša I Nemanjića, a zatim još 38 godina kao samostalna vladarka ogromne teritorije.
Snaga izdržljivosti…
O njenom životu danas znamo zahvaljujući zapisima koji su preživeli vekove. Posebno mesto zauzima delo arhiepiskopa Danila II koji je samo nekoliko godina nakon njene smrti napisao Žitije kraljice Jelene. To govori mnogo jer je ona bila jedina žena srpskog srednjeg veka kojoj je posvećeno jedno takvo delo.
Rođena je oko 1230. godine. Kada je stigla u Srbiju i udala se za Uroša, donela je plemićko poreklo, znanje, uticaj i sposobnost da vidi dalje od trenutka.
I narod je to prepoznao.
Njen dolazak u Srbiju prati prizor kao iz pesme. Stefan Uroš I Nemanjić, njen budući suprug, naredio je da se dolinom reke Ibar zasade jorgovani kako bi je prizor podsetio na rodni kraj. Dolina jorgovana i danas nosi simboliku ljubavi i poštovanja koje je narod kasnije osećao prema njoj.
Opisana je kao lepa, pametna i plemenita. Nije ostala u okvirima dvora i majčinstva iako je bila majka petoro dece i dvojice kraljeva, Stefana Dragutina i Stefana Milutina. Delovala je na polju obrazovanja, politike i diplomatije.
Bila je obrazovana, govorila više jezika i, prema nekim zapisima, važila za jednu od najprosvećenijih ličnosti svog vremena. Na svom dvoru organizovala je prepisivanje knjiga, koje nije čuvala za sebe, već ih je poklanjala.
U ekonomiji pokreće promene koje menjaju tok države. Na njen predlog dolaze nemački rudari, čime se razvija eksploatacija srebra, olova i bakra. Time se jačala privreda i stabilnost države. Kovanjem novca i razvojem trgovine, posebno sa Dubrovačkom republikom, Srbija izlazi iz okvira skromne ekonomije i počinje da raste.
Privreda pokreće društvo, a društvo stvara prostor za kulturu. Tu Jelena pravi možda najvažniji korak. Ne ulaže samo u gradove i trgovinu, ulaže u ljude. Organizuje prepisivanje knjiga, podstiče pismenost, otvara vrata znanju.
Njena uloga prevazilazi klasičnu sliku kraljice jer postaje pokretač promena.
Balansirala je između vera. Prihvatila je pravoslavlje, ali nije odbacila katoličanstvo. Pomagala je katoličke zajednice u Zeti i zbog toga su je poštovali i pravoslavci i Latini, što je u to vreme bilo retko i dragoceno.
Njen život nije bio lišen konflikata.
Nije se uvek slagala ni sa suprugom, ni sa sinovima. U sukobima između njenog muža i Dubrovnika, bila je spremna da deluje mimo kraljeve politike, čak i da upozori Dubrovnik na moguće napade. Štitila je dubrovačke trgovce, pregovarala, smirivala sukobe.
Sa druge strane, nije podržala sina Dragutina kada je zbacio oca sa vlasti iako mu je kasnije oprostila. U tim odnosima vidi se jedna važna crta njenog karaktera-nije bila slepo odana, već dosledna sopstvenim principima.
Dobija na upravu prostor koji obuhvata delove današnje Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Albanije i tu počinje njena druga, najdublja vladavina.
Bez velike vojske, bez demonstracije sile, ali sa redom, brigom i prisustvom.
Upravljala je iz Brnjaka, a njen uticaj se osećao svuda. Uvozila je žitarice i delila ih siromašnima. Slušala je narod i pomagala koliko je mogla udovicama, sirotinji, bolesnima, beskućnicima i strancima. Podsticala je obrazovanje i opismenjavanje stanovništva koje se u to vrijeme odvijalo u okviru crkava i manastira.
Za žensku siročad u mestu Brnjak osnovala je prvu srpsku školu za domaćice na Balkanu. Učenice je okupljala iz čitave svoje zemlje, organizovala im boravak i hranu, obrazovala ih, a po završetku školovanja pomagala im je da se udaju. Pomagala je i manastirske bolnice, a osnovala je i samostalnu bolnicu u Baru.
Kovala je svoj novac, sarađivala sa susednim oblastima i dopisivala se s mnogim stranim državnicima- mletačkim duždom, sicilijsko-napuljskim kraljem i rimskim papom. Katolički Srbi i drugi katolici doživljavali su je kao zaštitnicu. U priobalnom delu ona je podigla brojne katoličke crkve i prve franjevačke manastire u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru.
Posebno mesto zauzima njena pravoslavna zadužbina, manastir Gradac, posvećen Blagoveštenju Presvete Bogorodice, smešten u tišini prirode, daleko od glavnih puteva gde će kasnije biti sahranjena.
Pomagala je svetinje od Sinaja do Barija. U svetu podela ona je stvarala mostove.
Pred kraj života se zamonašila, ali nije promenila ime jer nije želela da se odrekne identiteta koji je izgradila. Nije pobegla od sveta, nastavila je da upravlja, ali je živela skromno, gotovo asketski.
Krunu je zamenila tišinom, a odgovornost je ostala. Poslednje godine provodi između dvora i manastira. Kad je osetila kraj, okupila je ljude i oprostila se. Taj trenutak nije bio ličan zato što njen život nikada nije bio samo njen.
Umrla je 1314. godine, u dubokoj starosti. Ostavila je iza sebe politički i kulturni trag i osećaj da je bila bliska narodu. Njenu sahranu nisu činili samo velikaši, već i obični ljudi, oni kojima je pomogla. Na njenom grobu mire se njeni sinovi.
Tri godine kasnije proglašena je svetiteljkom i tu se zatvara jedan krug.
Danas, njene mošti nisu sačuvane. Manastiri su rušeni, istorija je brisala tragove, ali njen uticaj nije nestao. Živi u zapisima, freskama, predanjima, jorgovanima koji cvetaju, pričama koje se prenose. Kažu da zaljubljeni parovi i dalje dolaze do njenog kipa u Trebinju, nose cvet i neizgovorenu želju.
Kraljica jednog vremena, bila je temelj tog sveta i žena koja je razumela da moć nije u tituli i vlasti, već u tome da ostaviš iza sebe nešto što traje i kada te više nema.
U Dolini jorgovana…