Samo jedna…
I sukob između želja i stvarnosti…I spremnost da često idemo protiv sebe zbog sopstvenih iluzija.
Mopasan, Oglica i Matilda Loazel ukazuju na unutrašnji nemir osobe koja nije zadovoljna svojim položajem i teži životu iznad svojih mogućnosti.
Matilda svoj društveni status doživljava kao veoma nepovoljan, skoro kao tragediju, ali on to nije.
Rođena je u skromnoj činovničkoj porodici, ali ne vidi sebe kao deo tog sveta. Duboko veruje da pripada višem društvenom sloju, bogatima i uglednima.
Raskorak između stvarnosti i slike o sebi postaje izvor odromnog nezadovoljstva i ogorčenosti.
Ne prihvata svoj život onakvim kakav jeste, već ga doživljava kao nepravdu. Konstantno ima osećaj da su joj uskraćeni luksuz, pažnja i divljenje koji joj po pravu pripadaju. Smatra da su lepota i šarm dovoljni da prevaziđe granice svog porekla.
Brak sa skromnim pisarom nije izvor sigurnosti i stabilnosti, već sve ono što nije želela. Dok njen muž pronalazi zadovoljstvo u jednostavnim stvarima, ona u njima ne vidi nikakvu vrednost. Njegova radost joj deluje beznačajno i bledo jer ne odgovara njenim visokim očekivanjima.
Oni žive u potpuno dve različite stvarnosti. Ono što je njemu dovoljno i prijatno, za nju je podsetnik na sve ono što joj nedostaje. I najobičniji trenuci, zajednički ručak ili bilo šta drugo za nju su skromnost koju ne može da prihvati.
Praznina nije iz oskudice, već zbog neispunjenih ambicija. Ne može da pronađe zadovoljstvo u svakodnevnim stvarima jer želi veće, lepše i raskošnije. Tako joj sopstveni život postaje bezvredan.
Svoje frustracije produbljuje kroz stalno poređenje sa zamišljenim svetom bogatstva i raskoši. Želi život koji će biti primećen, cenjen i predmet zavisti drugih. U njenim mislima smenjuju se raskošni saloni, bogate večere i trenuci kada je u centru pažnje i divljenja. Takve slike su njen paralelni svet u kome ona pronalazi privremeni mir.
Poenta je da njena patnja ne bi prestala čak ni kada bi joj se okolnosti poboljšale jer je problem u njenoj nezasitosti. Ta nezasitost postaje pokretač svih njenih problema.
Ogrlica…
Pozvani su na bal, a ona je u agoniji jer nema odgovarajuću haljinu. Muž žrtvuje novac koji je čuvao za kupovinu puške i kupuje joj haljinu.
Haljina nije dovoljna bez nakita i zato pozajmljuje dijamantsku ogrlicu kao simbol onoga što želi da bude.
A na balu, njena iluzija postaje stvarnost, dobija pažnju i divljenje, postaje viđena, poželjna, priznata, ono što je oduvek i želela.
Upravo na tom vrhuncu je i početak njenog pada.
U strahu da će neko primetiti njen skroman ogrtač umesto raskošne bunde žuri da napusti bal i tada gubi ogrlicu.
Nakon toga…
Sa mužem ulazi u dugove kako bi nadoknadila izgubljeni nakit, ne znajući da plaća sopstvenu propast. Godinama nakon bala žive u oskudici, rade iscrpljujuće poslove i polako gube sve ono što ih je činilo dostojanstvenim. Matilda fizički propada, njena lepota nestaje, a život se svodi na borbu za opstanak.
Kada nakon deset godina konačno otkrije da je ogrlica bila bezvredna imitacija, shvata da je patila zbog sopstvene iluzije.
Trenutak življenja iznad svojih mogućnosti koštao ju je godina života, snage i identiteta.
Bal i ogrlica…
Ova priča je potvrda da patnja ne prestaje ni onda kada se želje prividno ostvare. Preterane želje i pogrešno izgrađen sistem vrednosti mogu udaljiti čoveka od stvarne sreće.
Matilda je upozorenje da se prave vrednosti i sreća ne nalaze u spoljašnjem blistanju, već u unutrašnjem sjaju.
Jednostavno, svi sijamo i bez ogrlice.