U najsurovijim predelima ljudske egzistencije, tamo gde se pod pritiskom ekstremne gladi i nemaštine lomi čovekova duša, običan čovek je stavljen pred izbor da žrtvuje sopstveno dostojanstvo zarad fizičkog opstanka ili da prihvati stradanje i očuva ličnu slobodu.
Taj večni sukob između telesnog preživljavanja i moralnog integriteta predstavlja Pilipenda u istoimenoj pripoveci Sime Matavulja.
U surovom, siromašnom kršu gornje Dalmacije, tokom gladne zime, Pilip Bakljina postaje oličenje nepokolebljivog ponosa i prkosa.
Odbija da proda veru pradedova za vreću carskog brašna i radije bira dostojanstveno gladovanje nego ponižavajuće pokoravanje tuđoj veri.
U sivoj svakodnevnici Pilipendine sirotinjske kuće trpljenje je način postojanja.
Pilipenda i njegova žena Jela dele svakodnevnu borbu sa hladnoćom, praznim stomakom i strepnjom. Njihova istrajnost je u dostojanstvenom podnošenju gladi koja im razjeda tela.
Jela ćutke deli poslednje mrvice hleba sa njihovim izgladnelim magarcem Kurijelom, Pilipenda guta sopstveni očaj i tako njih dvoje postaju živi spomenici ljudske izdržljivosti.
Pilipenda odlučuje da proda Pirgu, njihovu jedinu preostalu kokošku, kako bi od tog novca kupio maramu za Jelu. Bez te marame ona, po starom običaju i dostojanstvu, ne može da kroči u crkvu.
U trenucima kada, bukvalno, gladuju i kada ta jedna kokoška može biti obrok koji produžava život, oni biraju da je žrtvuju za stvar koja ne hrani telo, već dušu.
Kupovina marame za crkvu je prkosni ritual vernosti sopstvenom Bogu i korenima. Pokazaće tako da se nisu upisali, primili katoličku veru. Trpe…
Dok vetar bije kroz pukotine kamenih zidova njihove kuće, donosi hladnoću i neizvesnost, oni jedno drugom postaju oslonac. Pogledi govore više od reči jer u njima nema prebacivanja i slabosti koja bi ih naterala da pokleknu i pruže ruku ka tuđoj milostinji.
Svaki gladan dan koji prežive bez izdaje sopstvenog identiteta postaje pobeda nad moćnom carevinom koja želi da im kupi dušu za šaku kukuruznog brašna. Daće brašno ako promene veru.
Vera se ne prodaje ni po cenu života.
Nasuprot Pilipende je Jovo Kljako, čovek koji je pod pritiskom gladi promenio veru zarad carskih privilegija i punog džaka brašna.
Susret Pilipende i Kljaka na seoskom putu je sudar dve suprotstavljene životne filozofije. Jovo predstavlja realnost koja opravdava slabost nuždom. Sa druge strane, Pilipendin prkosni bes odbija da prihvati njegovo opravdanje.
Za Pilipendu, hleb kupljen izdajom sopstvenog identiteta ima ukus sramote. Kljakova sitost je poraz, Pilipendina glad simbol moralne nadmoći.
Kljako pokušava da umiri nečistu savest ubeđujući i sebe i druge da je u teškim vremenima stradanja obraz luksuz.
Pilipenda mu oštrim rečima bez beskompromisa razbija iluziju o opravdanoj slabosti.
Bes prema Kurijelu i udarac koji mu nikad do tad nije zadao je udarac prodaji duhovne slobode zbog materijalne sigurnosti.
Dok Jovo produžava dalje i nosi teški teret sramote, Pilipenda ostaje sam na ogoljenom dalmatinskom kršu, fizički slomljen, uplakan, ali duhovno nesalomiv.
Duhovno nesalomiv…
Jasno pokazuje da istrajnost i trpljenje imaju smisla samo ako na kraju tog puta čovek uspe da sačuva ono po čemu je čovek.
U svetu brze zarade, jeftinih kompromisa i instant uspeha, Pilipenda je svetionik koji savremenom čoveku drži najvažniju i najtežu lekciju o dostojanstvu. Nemati ništa materijalno ne znači biti siromašan, baš kao što imati sve ne znači biti slobodan.
Njegova gladna zima i Pirga opominju nas da prava sloboda počinje tamo gde prestaje spremnost da se sopstveni obraz, tradicija i vera prodaju za bilo kakvu vreću brašna modernog doba.
Podseća da istrajnost nije nemoguće trpljenje, već izbor da se ostane čovek i onda kada je najlakše pokleknuti.
Unutrašnji mir i čist pogled u ogledalo nemaju cenu.
Nemati ništa materijalno ne znači biti siromašan, baš kao što imati sve ne znači biti slobodan.