Radnja se odvija u Firenci sredinom 14. veka dok vlada kuga. Desetoro mladih ljudi-sedam devojaka i tri mladića odlaze iz kugom zahvaćene Firence i spas nalaze na seoskom imanju.
Inače, tada je kuga vladala čitavom Evropom i nije bilo mesta gde se mogao naći spas. Mladost, koja je sama po sebi optimistična, vedra i puna nade, spas nalazi u priči.
Svako od njih dobija priliku da bude narator i da odabere o čemu će drugima pripovedati. Svakoga dana, u deset dana, pričalo se na razne teme-o ljubavi, vrlinama, razočarenjima, tragici, prevarama u različitim vrstama odnosa, moralnim i nemoralnim postupcima. Odlično je svedočanstvo o ljudima toga vremena, načinu života, razmišljanjima, moralnim i društvenim normama.
Mlade žene se sreću u crkvi i to nije slučajno. Crkva je mesto gde nade i želje imaju realno obličije i gde nemoguće postaje moguće, ali ako iskreno veruješ.
One odlučuju da veruju i spokoj nalaze na selu, u zamku, gde svoje slobodno vreme provode u zabavi i pričama. I tako nastade zbirka od sto novela za deset dana.
Baš jednu priču o Federigu i mona Đovani priča kraljica, a to je priča o ljubavi, plemenitosti i veličini žrtvovanja.
Federigo je bio plemić iz Toskane. Ponosito je nosio titulu najboljeg viteza koju je zaslužio vrlinama i hrabrošću. Zaljubio se u plemkinju Đovanu koju je pokušavao da zadivi i zainteresuje na sve načine. Đovana je imala svog muža i nije je interesovao Federigo.
Trudeći se da zadivi i osvoji Đovanu, Federigo je potrošio sav svoj novac i raskućio imetak jer je nemilice trošio na skupe zabave u njenu čast. Nepromišljeno je srljao u propast, slepo verujući da je to prava stvar. Vodila ga je strast koja ga je toliko obuzela da je gotovo uništio svoj život.
Propao je finansijski i povukao se na jedino preostalo imanje gde je jedva preživljavao. Bio je usamljen, a društvo mu je pravio jedino soko, ptica koja mu je često obezbeđivala hranu lovom.
Jedan soko i nemilosrdni pritisak gladi.
A u međuvremenu…Đovanin život se, takođe, promenio iz korena. Njen muž se razboleo i preminuo, ostavivši joj dobar deo nasledstva. Po običajima toga vremena, ona se povlači na jedno od svojih imanja gde vreme provodi sa svojim sinom.
Dečak je u igri upoznao Federiga, sa kojim se veoma zbližio. Posebno ga je radovao soko i igre sa njim.
Nemilosrdni pritisak…
Đovana i Federigo se ponovo sreću u veoma nesrećnim okolnostima. Đovanin sin se veoma razboleo i poželeo je Federigovog sokola na poklon. Đovana se našla u veoma teškoj situaciji.
Kako potražiti pomoć od čoveka koji je propao zbog nje i njene neuzvraćene ljubavi?
Da li je to poniženje ili usluga samo?
Ona nije podstakla tu bezumnu ljubav, pa ne može ni biti kriva za njegovu propast.
Opet, soko je jedini način da Federigo preživi. I lično i materijalno.
Da li iko, a posebno ona ima prava da ga liši toga? Sve te moralne dileme su kidale dušu.
Ali, ljubav majke je jača od bilo koje dileme.
Đovana odlazi u posetu Federigu koji je očajan jer posle toliko vremena ostvarenje njegovog sna je pred vratima, a on nema čime da je ugosti.
Jednostavno, nema. Nemilosrdni pritisak.
Sav jad i beda njegovog siromaštva ga dovode do jedinog rešenja.
Svog jedinog prijatelja, sokola, žrtvuje zarad svoje ljubavi i prihvata da bude gladan.
Tu odluku donosi u sekundi, a onda, kada je Đovana, posle ručka, pokajnički molila za sokola, koga je upravo pojela, Federigo shvata sav užas svoga života i postupka. Đovana odlazi bez sokola, zabrinuta za svoga sina koji ubrzo umire.
Dugo je tugovala…
Običaji tog vremena nalagali su da se mlada udovica takvog društvenog statusa, kog je bila Đovana, preuda. Braća su imala na umu jedno, a Đovana samo Federiga. I pored podsmeha braće i ponižavanja zbog siromaštva i nedostatka novca, Đovana se udaje za Federiga sa kojim je živela dug i spokojan život, u blagostanju.
Federigo je častan mladić. Njegov jedini greh je bila ljubav prema tuđoj ženi.
Negovao je svoje vrline čak i u siromaštvu. Nije se radovao Đovaninoj muci i nije likovao nad njenom poniznom molbom.
Ali, soko je u njihovim dušama otvorio neke nove pregrade.
Soko nam pomaže da sagledamo odnos duhovnog i materijalnog bogatstva.
Federigo se odrekao materijalnog zarad duhovnog.
To je prava retkost za mladog čoveka bez iskustva i mudrosti.
Inače, to je retkost za ljude, uopšte.
Zaista i istinski, bogat je samo onaj čovek koji ima to sa kim i da podeli, iskreno, i u bolu i u radosti.
Vremenom, godine i određene patnje učine da život gledamo i cenimo drugačije. Novac i bogatstvo su zemne, potrošne stvari.
Soko je prijatelj koji je sad tu, a sad ga nema.
Materijalno se potroši, izliže, otrca, a ostaje samo jačina ljubavi kao dostojanstvena sposobnost da pružiš sebe i dobiješ isto na dar. Ljubav Federiga i Đovane nije ukaljana grešnom prevarom. Čista je, bezgrešna i baš zato je model za buduće generacije Bokačovih čitalaca.