Nije priznavala granice i nije pristajala na malo, kao da je rođena pod nebom koje joj je obećavalo više nego što joj je život ikada mogao dati.
Kretanje između sna i razočarenja, uzleta i pada. Nije imala mira, a nije ni živela, već je zamišljala život. Želela je…
Želela je da bude voljena na način koji prevazilazi svakodnevnicu. Želela je ljubav koja se pamti, boli, ali i menja tok sudbine.
Šta bi za nju bio običan život, ako ne kazna?
Želela je brzinu jer u brzini je sve lepše nego što inače jeste. Muškarci su ideje, svaki pogled sa njima je razmena komunikacije, a svaka reč sudbina.
Baš tu nastaje pad jer stvarnost ne može da izdrži brzinu snova.
Pod njima se lomimo i ostajemo sami, sa prazninom koju ni jedna iluzija ne može da sakrije.
Tada prvi put shvata da nije gubila svoje nezainteresovane, koristoljubive ljubavnike, već sebe jer se rasula između želja koje nikada nisu imale osnova u stvarnosti. Brzina joj nije dala vremena. U toj brzini sve što je pokušavala da zanemari postalo je nemilosrdno.
Svet ne razume tu vrstu gladi.
Ljubav koju je dobijala bila je tiha i neprimetna, a ona je želela oluju. To joj je bio jedini dokaz da postoji. Mirnu luku je doživljavala kao zatvor, a buru kao jedini znak života. Ljubav koja ne gori, ne postoji. I dok je jurila za tim plamenom, nije primetila da sagoreva bez ijednog mesta gde bi mogla da se vrati.
Probudjena strast ne pita za cenu. Voli do kraja, bez ostatka i bez mere. Ali, svaka takva ljubav u njenom svetu se završavala isto, prazninom koja je veća nego pre.
Ema beži od granica…
Pokušava da živi književnost u svetu koji je suviše stvaran. Svaki pokušaj da uhvati ideal završava se sudarom sa realnošću koja je uvek hladnija i teža nego što je njena optimistična mašta spremna da podnese.
Mašta je ostavlja je da se ponovo vraća istim izborima koji je iznova vode u razočarenje.
Ovde nije tragedija u izborima, već u tome što ona nikada nije mogla da prihvati da život ne mora biti veličanstven da bi bio istinit. Želela je sve. Svaki trenutak koji nije bio poseban delovao je kao propuštena šansa da se zaista živi.
Zato je stalno išla dalje, uverena da negde postoji ono što oseća da joj pripada, a život joj je uporno pokazivao granice koje je odbijala da prihvati.
Saterana između dugova koje više nije mogla da vrati i iluzija koje su se konačno raspale, Ema ostaje bez ijednog izlaza. Ljubavnici koji su joj obećavali svetove nestaju, ostavljajući samo tišinu i dugovanja, a stvarnost, koju je celog života odlagala, upravo je sada okružuje.
Ona više ne vidi nijedan put.
Možda njena sudbina živi pomalo u svima nama. Njena želja je želja svih nas da budemo deo nečeg većeg, lepšeg i lakšeg.
Ipak, taj svet postoji samo u nama. On nije deo ni svakodnevnice, ni romana. A ni ove priče.
Stvarnost ne može da izdrži težinu snova…