Moć koja traži mudost i vera koja iskušava kroz krajnosti. Blagoslov ili iskušenje.
Početak 20. veka u Evropi obeležili su do tada neviđeni društveni lomovi, a Prvi svetski rat ubrzao je kolaps vekovnih carstava. U tom prostoru moći pojavile su se ličnosti koje su istoriju krojile prema sopstvenoj viziji.
Jedna od njih bio je Vladimir Iljič Lenjin(22.4.1870., konjukcija Jupitera i Algola i narativ-Eliminiši drugoga pre nego što on eliminiše tebe). Proizvod istorijskih okolnosti i čovek koji je fanatično verovao u dogmu. Opsesivno kontrolisanje stvari i nemilosrdnost stvorili su prototip modernog diktatora za buduće naraštaje.
Ruski revolucionar, glavni teoretičar marksizma, sovjetski politički državnik, osnivač Ruske socijaldemokratske radničke partije-boljševika, glavni organizator i vođa Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji i prvi predsedavajući Saveta narodnih komesara RSFSR.
Američki novinar Džon Rid, koji je pratio Lenjina tokom revolucije 1917. godine, opisao ga je kao niskog, nabijenog, ćelavog čoveka sa sitnim, iskolačenim očima, prćastim nosem, punim usnama i jakom bradom.
Nosio je iznošenu odeću, zbog čega je njegov izgled bio krajnje običan i neupečatljiv.
Kao lider i idol naroda, nije privlačio ljude fizičkom harizmom, već isključivo snagom svog uma i sposobnošću da najsloženije ideje objasni jednostavnim rečima.
Iako neupadljivog izgleda, svako ko bi ga upoznao odmah bi ga primetio i zapamtio. Njegova izuzetna inteligencija bila je očigledna i nesporna. Kroz političku karijeru, Lenjin je odlično kombinovao intelekt sa vrhunskim organizacionim sposobnostima i izraženim umećem manipulacije ljudima.
Bio je izuzetno dinamičan čovek, uverljiv govornik za one koji su delili njegove stavove i nadaren u polemici o tekućim problemima. U verbalnim i pisanim raspravama trijumfovao je zahvaljujući oštrom umu i agresivnom nastupu u debati. Važio je za vrhunskog tumača marksističke doktrine.
Odlikovala ga je snažna volja, apsolutno nepokolebljivo samopouzdanje i jako težak karakter, eksplozivan i ekstremno netolerantan. Gajio je čvrsto uverenje da je uvek u pravu i taj stav otežavao je saradnju sa svima koji su bili otvorenijeg duha ili nedovoljno samouvereni da se odbrane od njegove dominacije.
Privatni život, prijateljstva i ljudske emocije za Lenjina nisu gotovo postojali. Živeo je isključivo za politiku i ništa drugo mu nije bilo važno. Zbog takvog karaktera bilo je teško sprijateljiti se s njim.
Skoro da uopšte nije imao pravih prijatelja. Čak i najbliži saradnici iz vrha Boljševičke partije bili su mu samo politički drugovi u borbi za zajednički cilj, a ne lični prijatelji. Njegovo uverenje da je njegova interpretacija marksizma jedina ispravna bilo je nepokolebljivo i svako ko se nije slagao s njim, makar to bio i dojučerašnji saveznik, postajao je neprijatelj.
Najuži krug njegovih činili su članovi porodice – supruga, dve sestre, mlađi brat i, svojevremeno, njegova ljubavnica Ines Armand. Njihova dvogodišnja ljubavna veza prekinuta je 1912. godine, ali mu je ona ostala bliska sve do svoje smrti od kolere 1920. godine.
Bolesna pedantnost i opsednut redom do najsitnijih detalja bile su gotovo frustrirajuće.
—Bio je opsesivan, insistirao je na redu do najmanje sitnice;čak je i gotovo neprimetno pomeranje njegovih uvek uredno poslaganih olovaka moglo da izazove napad besa.
(Ijan Keršo, Ličnost i moć, Laguna, Beograd, 2022.)
Svu svoju ambiciju usmerio je na revolucionarni preobražaj ruskog društva. Otvoreno se zalagao za teror u kojem klasni neprijatelji naroda moraju biti uništeni.
Čitavog života imao je loše zdravlje. Patio je od jakih glavobolja, nesanice i stalne nervne napetosti koja je povremeno prelazila u prave nervne slomove. Imao je redovne bolove u stomaku i hronični umor, što je bila posledica njegovog sumanutog radnog tempa. Ti pritisci su se povremeno oslobađali kroz eksplozivne ispade besa.
Vremenom je oboleo od visokog pritiska i ateroskleroze, što je bio uzrok teških moždanih udara od kojih je na kraju i umro 1924. godine.
Dok nije preuzeo vlast, uspevao je da se oporavi od zdravstvenih kriza tako što je odlazio na duge odmore. Šetao je, plivao i bavio se fizičkom aktivnošću i to ga je oporavljalo. Dolaskom na vlast 1917. godine odlazak na odmor postao je nemoguć.
Lenjin je imao izražen osećaj da će umreti mlad kao što je mlad umro i njegov otac. Sebe je doživljavao kao čoveka sudbine.
Istoričari ističu da je upravo ovaj duboki predosećaj rane smrti verovatno bio glavni razlog njegovog ogromnog nestrpljenja da što pre ostvari svoje životno delo i do kraja sprovede revoluciju.
Samo Lenjinovo poreklo nije nagoveštavalo budućeg revolucionarnog vođu. Rođen je 1870. godine u uglednoj građanskoj porodici Uljanov u Simbirsku, gradu na Volgi.
Porodica je bila visoko obrazovana i kulturna, okrenuta književnosti, umetnosti i muzici. Negovali su red, hijerarhiju i poslušnost.
Nisu se politički eksponirali i smatrali su se odanim podanicima cara. Vladimir je bio treće od šestoro preživele dece, izuzetno vezan za porodicu, posebno za majku kao i za sestre, stariju Anu i mlađu Mariju, koje su mu ostale odane do kraja života.
Lenjin je bio izuzetno pametan dečak koji je obožavao da čita, a srednju školu je završio sa najvišim uspehom 1887. godine. U avgustu iste godine upisao je prava na Kazanskom univerzitetu. Međutim, samo četiri meseca kasnije izbačen je zbog učestvovanja u studentskim neredima protiv ograničavanja okupljanja i gašenja studentskih društava. U ovom periodu već počinje dublje da proučava revolucionarne ideje.
Njegov brat Aleksandar je tokom studija prirodnih nauka u Sankt Peterburgu 1886. godine prihvatio radikalne političke ideje. Maštao je o revoluciji i promeni ruskog društva. Sa grupom prijatelja isplanirao je atentat na cara Aleksandra III. Nakon neuspelog pokušaja atentata, uhapsila ih je Ohrana, tajna policija Ruskog carstva.
Tokom ispitivanja Aleksandar je priznao zločin i osuđen je na smrtnu kaznu vešanjem. Pogubljenje brata probudilo je u Lenjinu trajnu i žestoku mržnju prema carskoj dinastiji Romanov i učvrstilo ga u uverenju da carski režim mora biti nasilno svrgnut.
Smrt brata bila je ključni okidač za buđenje Lenjinovih pritajenih emocija i revolucionarnog zanosa.
Nakon tragedije počinje intenzivno da čita zabranjenu i cenzurisanu literaturu. Proučavao je marksističke ideje i kretao se u tajnim revolucionarnim krugovima. Zbog toga ga je tokom 1890-ih uhapsila carska tajna policija i prognala u zabitu oblast istočnog Sibira. Tamo mu se 1898. godine pridružila buduća supruga, Nadežda Krupska, koja je i sama bila fanatično posvećena revolucionarnom cilju.
Plašeći se novih hapšenja i zatvora, Lenjin od 1900. godine odlazi u dobrovoljno izgnanstvo u inostranstvo. Živeo je i boravio u gradovima širom Evrope Cirihu, Minhenu, Londonu, Parizu, Ženevi i Krakovu.
Budući vođa radničke klase nikada u životu nije morao da radi neki redovan posao, niti da se samostalno izdržava. Finansijski ga je tokom života podržavala majka, čak i kada je on već bio u četrdesetim godinama, zatim bogati finansijeri partije, a kasnije je isplaćivao sebi platu direktno iz fondova Boljševičke partije. Taj novac mu je obezbeđivao skroman život i potpunu slobodu da se, daleko od Rusije, bavi isključivo teorijom, planiranjem i osmišljavanjem revolucije.
Oblikovao je svoju ličnost kroz pisanje političkih tekstova, odlaženje na sastanke i kongrese, vođenje rasprava unutar same partije i detaljno organizovanje i pripremu revolucije.
Lenjinova uloga u kreiranju evropske političke scene je nesumnjiva. Stvorio model gvozdeno disciplinovane partije koju su činili profesionalni revolucionari. Ovaj model diktature unutar same partije kasnije su kopirali komunisti širom sveta, a modifikovali su ga i ekstremisti poput fašista u Italiji i nacista u Nemačkoj za uspostavljanje sopstvenih jednopartijskih režima.
Postavio je temelje modernog totalitarnog državnog aparata. On je uveo Čeku, tajnu policiju, koncentracione logore i princip Crvenog terora. Time je pokazao Evropi da se ideološki ciljevi mogu ostvariti samo potpunim uništenjem čitavih društvenih klasa i legalizovao političko nasilje kao instrument vlasti na kontinentu.
Stvorio je prvu socijalističku državu na svetu i Evropu i svet podelio na dva nepomirljiva bloka – kapitalistički i komunistički. Ta podela oblikovala je evropsku istoriju, ratove i saveze tokom narednih sedamdeset godina.