Njegove junakinje su čuvari bola koji drže svetove da se ne raspadnu, a u njihovim životima sabrana je cela jedna epoha stradanja koja traje ranjivošću, ali dostojanstvom.
Drže svetove da se ne raspadnu…
Te žene nisu u knjigama kao pobednice, već su kao svedoci vremena koje ne nestaje. Život im je žrtva bez pobune, vera bez nagrade, ljubav bez priznanja i trag u pepelu koji ostaje kao nada da će nekad, negde, neko ipak umeti da vidi. Nešto…
Samo se njihove sudbine lome bez svedoka…
Sofka iz romana Nečista krv je žrtveno jagnje jednog sveta koji se ne menja, već se njegova zla kob prenosi s kolena na koleno, kao kletva.
Kao kletva…
Ona svoju sudbinu nosi kao teret koji joj je uručen još pre nego što je umela da bira. Želi sigurnost, dom, pripadanje, ljubav. Njena čežnja je skromna, detinjasta-da bude nečija, ne kao stvar, već kao biće. Umesto toga, ona postaje sredstvo, broj u porodičnoj računici, žrtva tuđih ambicija.
Sudbina ili usud?
Lepota koja je krasi nije dar, već dug koji mora da se vrati. Sija da bi bila naplaćena. Ona je valuta kojom se trguje između muškaraca kao da je predmet jer ženska nežnost nema vrednost ako ne može da se pretvori u korist.
Svi muškarci u njen život dolaze sa zahtevom, pravom i silom.
Patrijarhat koji ne pita Sofku šta oseća, već koliko vredi, kao imovina koja se daje, uzima, razmenjuje.
Nosi težinu predaka, grehove kuće, dugove časti. Na njenim leđima stoje senke prošlih generacija, njihove greške, sramote i neostvarena nadanja. Sofka ispašta ne zato što je kriva, već zato što je najtiša. Najviše strada onaj ko ne ume da pusti svoj glas.
Onaj koji ćuti i čeka. Broj 4, Saturn, Jarac, ženski princip. Ne ruši kuće, ne pali mostove, ne diže pobune.
Ne umire, ona se gasi čekajući…
Upravo u tom gašenju postaje simbol žene koja ne bira da bude junak, ali mora da bude stub koji drži kuću dok se sve raspada. Ne beži, već se ukorenjuje bez obzira što je koren u blatu.
Sofka je arhetip žene mučenice i žene temelja. Ona je ljubav koja nije pitana i telo koje nosi sudbinu porodice. Postaje svedok jednog sveta u kome se žensko ne pita, nego podnosi.
Nema nečistu krv. Nečisti su oni koji je žrtvuju.
Koštana iz istoimene drame je vatra koja ne sme da gori. Ona je telo, glas, pesma, mladost koja se suprotstavlja sudbini, zabrani, strahu od raspada poretka.
Strada zato što je previše jaka za tesan svet vranjanske sredine. Njena lepota i glas bude u muškarcima strast, nemoć i čežnju. Običaji, čast i poredak moraju da je slome da bi se sredina osećala sigurno.
Voli život pesmom, pokretom, pogledom, a svet malograđanske sredine ne može da podnese ženu koja budi želju, a ne može da je poseduje.
Koštanu gaze jer je istinita. Ona nema grehova, njena pesma otvara ono što su drugi davno zatvorili. Promašeni životi, udaje i ženidbe bez ljubavi, prohujali dani mladosti, sve u njenoj pesmi dobija drugu dimenziju i postaje lakše.
I Sofka i Koštana su žrtve porodice i zajednice. Dok Sofka ćuti i trpi, Koštana peva i gori i zato mora da se ugasi.
A Naza? Prosjakinja je sa margine društva. Oseća potrebu da voli i pripada, ali ne dobija ništa. Uređuje groblje, postavlja pravila, štiti slabije i nameće autoritet. Ima moć, ali i kada je gospodarica, vlada samo onima koji su jednako odbačeni kao i ona.
Jednako odbačeni kao i ona…
U odnosu prema Ljubi ona je žena-žrtva. Hrani ga, brani, štiti, opravdava i kada Ljuba ne pokazuje ni trunku brige. Ljuba nije partner, već teret, simbol muške ravnodušnosti i egoizma, a Naza oličenje žene koja veruje da davanjem može zaslužiti ljubav.
Ona želi crkveno venčanje i priznanje pred svetom jer oseća potrebu za integraciju u društvo i moralni red.
Vremenom, njena snaga se polako kruni. Ljubav koja je pokretala postaje propast. Počinje da pije, da se ponižava, da moli za pažnju. Transformacija je bolna-od žene koja vlada prostorom prosjaka do žene koja ne može da dobije ni pogled od čoveka kojem je sve dala.
Njena smrt negde u selu, zaboravljena i bez dostojanstva, predstavlja čin dehumanizacije jednog ljudskog bića. Ni kraj ne donosi smirenje ili priznanje jer nestaje kao da nikada nije ni postojala.
Ljubina reakcija je ravnodušna jer za njega ona nije bila ni ljubav ni gubitak, već prolazna epizoda.
Naza je volela i borila se, ali su okolnosti i društveni obrasci bili jači od nje. Slomljena je jer snagu i emociju nije imala gde da ostvari. Davala je bez granica, verovala bez garancije, a stradala bez svedoka…