Olivera Lazarević bila je najmlađa kći kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice. Odrasla je u plemićkoj porodici, okružena braćom i sestrama. Sa majčine strane poticala je iz loze Nemanjića, nosila u sebi nasleđe starih vladara, snagu vere i težinu istorije koja se ne zaboravlja. U njenoj krvi tekle su priče o vladarima i svetiteljima, maču i molitvi, zavet predaka da se zemlja brani i čuva i kada se misli da je izgubljena.
Veoma obrazovana, poznavala je latinski i grčki jezik, hrišćansku teologiju i filozofiju, čitala, pisala, crtala, pevala, poznavala osnove matematike. Bila je upućena u pravila dvorskog ponašanja i diplomatske veštine koje su imale važnu ulogu u političkom životu.
Istorijski izvori je opisuju kao odmerenu, vaspitanu i ambicioznu osobu, odlučnu i snažnu ličnost. To je bio rezultat strogog vaspitanja i kvalitetnog obrazovanja koje je stekla u mladosti. Biblioteka na dvoru kneza Lazara bila je bogata i njegova deca smatrana su najobrazovanijom decom vladara u Evropi tog vremena.
To joj je kasnije omogućilo da se snađe u složenim okolnostima i da, koliko je mogla, doprinese interesima svoje zemlje.
Posle Kosovske bitke 28. juna 1389. godine Srbija se našla u veoma teškom i neizvesnom položaju. Iako je doživljena kao veliki gubitak, bitka je upamćena kao simbol otpora i žrtve. Tokom sukoba poginuo je osmanski sultan Murat, a knez Lazar je zarobljen i izveden pred Bajazita koji je, u međuvremenu, preuzeo vlast. Po njegovoj naredbi, knez Lazar je pogubljen i Srbija je ostala bez svog vladara.
Po tadašnjim pravilima ratovanja gubitak vođe značio je i poraz vojske. Politički pritisci su naredne godine doveli do sudbonosne odluke.
Olivera Lazarević, kći poginulog kneza, bila je udata za sultana Bajazita. Ovaj brak imao je političku pozadinu i bio pokušaj da se obezbedi opstanak zemlje u surovim okolnostima.
U pratnji svoje braće Stefana i Vuka odvedena je u sultanov dvor u tadašnjoj prestonici Drenopolju, današnjem Jedrenu. Narodno predanje beleži da je tokom putovanja od Kruševca do Jedrena narod ispraćao povorku posipajući je laticama ruža, a Olivera ga je zalivala suzama.
Po dolasku u harem sultana, Olivera je zauzela važno mesto među njegovim ženama. Postala je jedna od glavnih kaduna, zakonitih supruga bez dece, i u tom okruženju bila poznata pod imenom Despina Hatun. Život u haremu za mladu devojku druge vere bio je surov i težak.
Olivera je u srcu nosila obrazovanje, vaspitanje i veliku ličnu snagu i time je stekla poverenje sultana i uticaj na dvoru. Izvori navode da je svoj uticaj koristila kako bi, onoliko koliko je mogla, pomogla svojoj zemlji. Kažu da je često tokom bitnih razgovora i odluka šaputala sultanu na uho i time uticala na njegove odluke. Postala je njegova miljenica i stvarna ljubav.
Zadržala je svoju pravoslavnu veru i imala svog ličnog sveštenika na dvoru. Ovo svedoči o njenoj čvrstini i značaju koji je imala u zamršenim političkim prilikama tog vremena.
1402. našla se u zarobljeništvu mongolskog vladara Tamerlana, nakon poraza Osmanskog carstva u Bici kod Angore. U ovom sukobu učestvovao je kao vazal i njen brat Stefan Lazarević. Predvodio je srpske oklopnike koji su važili za jedne od najspremnijih i najizdržljivijih ratnika na bojnom polju.
Nakon poraza, Tamerlan je dozvolio srpskim trupama da se vrate u otadžbinu, zadivljen junaštvom i hrabrošću srpskih ratnika. Izvori kažu da nijedan srpski vojnik nije pogubljen kao zarobljenik. Bajazit i Olivera ostali su u zarobljeništvu. Bajazit je ubrzo preminuo jer nije mogao da podnese sudbinu koja je zadesila njegovu ljubljenu Oliveru.
Stefan Lazarević je u međuvremenu stekao titulu despota i uspeo je diplomatskim putem da izdejstvuje oslobađanje svoje sestre.
Olivera Lazarević vratila se u Srbiju 1403. godine, posle dvanaest godina, provedenih u haremu i skoro godinu dana u zarobljeništvu Mongola. Po povratku je živela na dvoru svog brata, Stefana Lazarevića, učestvovala u dvorskom životu i pružala mu podršku u upravljanju državom sve do njegove smrti. Učestvovala je u odbrani Beograda sa svojim bratom kad su ga opsedali Turci.
Održavala je bliske veze sa porodicom, naročito sa sestrom Jelenom Balšić, koju je često posećivala u primorskim krajevima. U Dubrovniku je bila posebno cenjena i uživala veliko poštovanje, gde su je nazivali Domina Despina, ističući njeno poreklo i ugled. Nema dokaza da se ikada više videla sa svojom majkom.
Do kraja života nije se ponovo udavala i nije imala potomaka. Smatra se da je preminula nakon 1444. godine jer se od tada više ne spominje u istorijskim izvorima. Nije poznato mesto gde je sahranjena i danas je predmet pretpostavki. Po jednoj, grob joj se nalazi na području Kalemegdana.
U narodnom pamćenju, Olivera Lazarević nije ostala samo ime u knjigama. U sećanju je žrtva koja je ćutke ponela težinu veću od sopstvenog života.
Dok su drugi iz njenog roda uzdignuti među svetitelje, ona je ostala među ljudima jer je njena svetost u odricanju u tuđini i suzama koje niko nije brojao.
Nije kanonizovana, ali je ostala upisana tamo gde je najteže biti- u srcu naroda.
Nije imala potomke da je pamte po krvi, ali je pamti narod koji je prepoznao njenu snagu i njenu bol.
Možda joj se grob ne zna, ali tamo gde je najvažnije ona nikada nije nestala-u srcu Srba.
Ispraćena je laticama ruža putem koji je bio prekriven trnjem. Nosila je krst u haremu, nevidljiv, težak, ali njen.