Stvara precizno i strpljivo, kao hirurg, koji, kroz sitnice, secira svakodnevicu koja postaje ogledalo epohe.
Njegovo pero je oštro. Junaci nisu istorijske ličnosti, već obični ljudi, zanatlije, šegrti, učitelji, popovi, zgubidani po sokacima. Ne osuđuje ih, ali ih posmatra i analizira pod lupom i dopušta im da sami sebe razotkriju. Tako se bori protiv gluposti, malograđanštine, pretencioznosti i snobizma, uz humor i blagu ironiju.
Njegovi junaci, pop Ćira i Spira, kujundžija Mane, Zona Zamfirova, tetka Doka, gazda Ivko imaju iste životne navike, preteruju u malim stvarima, žive istu svakodnevicu, ustaljenu, dosadnu, a njima jako bitnu i zato su veliki. Nesporazumi nastaju oko časti, dužnosti, reda, rada i običaja i to je suština života.
U Zoni Zamfirovoj ljubavna priča između lepe, razmažene, gospodske devojke Zone i vrednog, ponosnog kujundžije Maneta prelazi u prikaz mentaliteta, običaja i društvenih podela u Nišu tog vremena.
Kroz šale, doskočice, ogovaranja, čaršijske intrige i spletke prikazuje klasne razlike koje ugrožavaju živote junaka.
Zona predstavlja građanski sloj, ušuškan, pomalo licemeran, a istovremeno je i žrtva i čuvar tog sistema jer je vaspitana da razmišlja samo o onome što je pristojno i ne sme da voli Maneta zato što je kujundžija, zbog čaršijske logike, iako je srce vodi njemu.
Mane je ponosan i svoj, simbol zanatskog esnafa, viteškog karaktera i želi da se izbori za svoje mesto u društvu. Njegova ljubav prema Zoni je način da se suprotstavi nepravdi i isključivosti društvenih pravila.
Kroz njihove nesporazume i nadmudrivanja pisac pokazuje koliko su zidovi društva slabi jer iza njih stoje ljudske slabosti, strahovi, predrasude i sujete. Pokušava da sruši te zidove i promeni ono što je nepromenljivo-trivijalne prepreke između njih dvoje.
Pobeda Zone i Maneta je trijumf ljubavi i dokaz da se društvo, iako sporo i nevoljno, ipak menja. Zona Zamfirova je priča o hrabrosti, prkosu, o tome kako se prave vrednosti marljivošću i radom probijaju kroz tvrde naslage tradicije i predrasuda.
Ivkova slava je slika srpskog mentaliteta, običaja i gostoprimstva, uz blagu kritiku preterivanja i ljudske neumerenosti. Domaćin Ivko, miran, naravljiv čovek, poziva goste na svoju krsnu slavu. Sve bi se tu završilo da gosti ne odluče da ostanu tri dana.
Običaj gostoprimstva pretvara se u parodiju samoga sebe. Gosti ne odlaze, a domaćin iz pristojnosti i straha od ogovaranja ne sme da ih izbaci. Beskrajno slavlje polako prerasta u opsadu domaćinovog doma, a uz humor i komiku na videlo izlaze sve mane čaršije-tvrdoglavost, naivnost, robovanje običajima, sklonost ka preterivanju u jelu, piću, pričama.
Ivkova slava je duhovita, ali i istinita slika društva gde se pisac ne ruga svojim likovima, već ih toplo posmatra. Kroz blagu kritiku njihovih postupaka otkriva kulturu iz koje potiču, uz sve mane, analizirajući, i to ga upravo čini jedinstvenim.
Kroz duh starog Niša sa sokacima, kafanama, ogovaranjima, ritualima i komičnim scenama, pisac ističe zajedništvo i svakodnevni život, pokazujući da ponekad i u trivijalnom i smešnom leži najčistija slika jednog naroda.
Bori se protiv zaborava i površnosti kroz preciznost i analitiku, strpljivim beleženjem sitnog života koji otkriva velike istine. Deluje kao ratnik-hroničar koji svet menja svakodnevnim potezima- jednom rečju, jednim pogledom, jednom navikom.
Tu, upravo, leži snaga preciznosti, kroz smeh, ironiju i strpljivo posmatranje ljudske prirode.