Ovo je ratnik čije je oružje ravnoteža reči, koja se, kao violina, suprotstavlja buci sveta.
Danilo Kiš, između lepote i bola, istine i fikcije, sećanja i zaborava na sebi je nosio modrice, nastale udarcima života. Mentalna neuravnoteženost oca, progon nacista, smrt oca u Aušvicu, problemi sa kritikom u Srbiji i optužbama za plagijatorstvo stvorili su od njega pisca jedinstvenog izraza, doslednog sebi. Borac koji je znao da se najdublje bitke vode taktičnošću, kroz rat koji je bio potraga za smislom.
Rani jadi su uspomene iz detinjstva, ali i pukotine kroz koje je u njegov svet ulazila svetlost. U tim tišinama Andreas Sam je učio da se čovek oblikuje tamo gde je najranjiviji, a svaki udarac postajao je kamen u temelju stvaranja.
Jadi su ga naučili da lomljivo postaje najčvršće kada se pretvori u reč. Siromaštvo, glad, vaške, otrovne pečurke, sećanja, beskrajno čekanje oca na prašnjavom drumu, pas Dingo, Marija Rigo, eolska harfa daju njegovom stvaranju iskru koja se ne predaje.
Sve rane dečaka Andija-samog pisca postale su putokaz, tuga se pretvorila u misao, a nepravda u rečenice koje su stale u odbranu onog što je ljudsko od onoga što je zlo i nehumano. Rani jadi su simbol odrastanja u svetu bez iluzija u kome pisac ne prihvata laž i lepotom reči traži pravdu.
Iz Ranih jada, pepela koji je život rasipao po njegovoj duši, iznikla je Bašta, pepeo, mesto gde je detinjstvo sačuvano u rečenici, otac postao mit, a bol pretvoren u igru reči. U toj bašti, Kiš je uzgajao sve ono što je svet pokušao da mu oduzme–dostojanstvo, sećanje i smisao postojanja.
Nema slučajnih, suvišnih reči, svaka rečenica nosi i rat i mir u sebi. Zaborav je najveći neprijatelj života, a sećanje je jedino mesto spasa jer svet živi sve dok postoji neko ko pamti.
On je pamtio i sećao se, jasno ili nejasno, svog oca, njegovog lika, ekcentričnosti, nesavršenosti i svih pojedinosti koje su se urezale u dušu dečaka, kasnije pisca. Od tih sećanja gradi identitet, pokušava da postoji kao biće koje opstaje uprkos tome što život nudi nedovoljno, otima i krade.
Jedina moguća pobeda bila je pretvoriti život u književnost kako bi bol konačno pronašao svoj mir, a pepeo svoju baštu.
Peščanik je poslednje delo trilogije iz njegovog porodičnog albuma. Uspomene se pojavljuju i nestaju, a prošlost postaje prostor u kome je čovek zauvek zarobljen.
U središtu je otac, Eduard Sam, prisutan kroz odsutnost, priče drugih ljudi, dokumenta, uspomene, slučajne slike. Roman je kao peščani sat–pratimo zrnca prošlosti, a ona se polako osipaju, menjaju oblik, stvaraju nove figure i nestaju, negde...
Peščanik je porodična hronika, ali i optužnica istoriji jer sudbina Eduarda Sama nije samo tragedija jedne porodice, već ogledalo Evrope 20. veka i sveta koji je svoje sinove slao u logore i ginuo zbog besmislenih ideologija.
Ona je pokušaj da se razume život, a ujedno i podsećanje da je pamćenje jedini način da se odupremo nestajanju. Svako zrno peska je trag života, trag ljudskog bića koje bi bez književnosti ostalo zauvek izgubljeno.
Mars u Vagi traži balans i na ivici haosa. Ravnoteža se ne dobija, ona se stvara, često i u bolu, a najhrabrije borbe su one u kojima pravda postaje umetnost, a umetnost jedina i prava odbrana identiteta u ovom svetu.