Volfgang Amadeus Mocart rođen je 27. januara 1756. godine, sa numerološkim kodom 112. Lični broj mu je broj dva kojim je stvorio most između života i smrti. Iz datuma rođenja ima stepen 5-talenat u rukama, a iz meseca rođenja stepen 8-upornost.
U prvim godinama života otac mu postaje učitelj i stub(broj jedan u numerološkom kodu) na kojem se uzdigao njegov talenat. U tim uslovima Mocart je naučio da u svakom akordu postoji nesigurnost, ali i oslobođanje, a da svaki ton u sebi nosi suprotnost, ali i savršenu harmoniju(slično kao sukob muškog i ženskog principa).
Kao dete shvatio je da je muzika prostor u kome se napetost pretvara u lepotu, a disciplina u slobodu. Zato njegova muzika nikada nije hladna emocija. Ona je igra svetlosti i senke, radosti i tame.
I najvedrije melodije nose skrivenu tugu, i u najtežoj drami stvara se osmeh.
Radio je kao carski službenik, na dvoru, uglavnom nezadovoljan. Želeo je uspeh, ali novca nikada nije bilo dovoljno da pogura sebe. Smatrao je da zaslužuje više(112). Sukob muškog i ženskog principa-biti prisutan ili oslobođen, razapet između statusa i siromaštva, glamura i patnje, slave i anonimnosti. Njegova muzika bila je most između svih tih svetova. Pisao je i stvarao, komponovao iz duše, ali je uvek izostajala materijalna nadoknada. 01. kao mesec rođenja smanjuje i loše i dobro.
Dok je komponovao simfonije, opere i koncerte, njegov muzički genije bio je u sukobu sa svetom koji je merio vrednost prema zlatu i zemlji. U društvu koje je tražilo poslušnost i status, birao je slobodu izraza kroz muziku.
Kao umetnik, verovao je da umetnost nije nešto što bi trebalo da bude prodato, nego nešto što se daje kao dar, i sebi, i svetu. Zato je često bio neshvaćen i potcenjen, ali nikada poražen. Njegova muzika je ostala bogata čak i onda kada je njegov život bio siromašan. I upravo u toj suprotnosti između genija i svakodnevice nastaje večnost.
U njegovim delima život nije ni crn ni beo, ni svetao ni taman. Ima dva lica, a i u muzici kao i u životu treba pronaći harmoniju između suprotnosti. Upravo, njegov lični broj dva je princip stvaranja, simbol ravnoteže, harmonije koja dolazi iz kontrasta.
U njegovim simfonijama svaka nota je razgovor između dve misli, dva osećanja ili dva glasa, a likovi opera žive između moralnih izbora i ljudskih slabosti. Mocart podseća da suprotnosti treba da se dopunjuju i razumeju kako bi stvorile nešto grandiozno i neprolazno.
Poslednjih meseci života komponovao je Rekvijem, kompoziciju koja će ga zauvek povezati sa dušom, ali i sa smrću.
Rekvijem nije samo misa za mrtve. On je muzika za putovanje, za trenutak kada se duša odvaja od sveta i ulazi u drugi ritam postojanja. Nastala pod neobičnim okolnostima, u sebi nosi sećanje…
Ni život, ni smrt, već prostor između njih gde Rekvijem govori da nisi sam ni kad odlaziš.
Ni život, ni smrt…
Zato Rekvijem ne zvuči kao tuga, već kao ruka na ramenu onome ko prelazi prag. To je delo o večnosti, nečemu što ne prestaje, već samo menja oblik.
Sahranjen je u zajedničkoj grobnici za siromašne u Beču, anonimno, tako da se tačno njegov grob i ne zna.
Anonimno…
Anonimno, ali duša mu je večna.
Rekvijem je na svakoj službi…