Rana, nevidljiva, ali uporna, između onoga što jeste i onoga što je moglo biti, između onoga što pokazujemo i onoga što želimo da sačuvamo kao dokaz da smo dotakli svet, ali i da je svet dotakao nas. Hiron u Biku kao bol zbog vrednosti i lične stabilnosti.
Prokleta Jerina…I preplitanje kolektivnih, ali i ličnih istina.
Irina Kantakuzin, Jerina Branković, Prokleta Jerina, istorijska ličnost obavijena mitovima i narodnim predanjima, vekovima je nosila teret negativne reputacije žene koja je navodno unesrećila narod i državu.
Iz jednog ugla, žena koja je težila nešto da sagradi po cenu svega, a iz drugog ugla žrtva u pogledu materijalne sigurnosti, porodice i opstanka države. Kao despotica u veoma nestabilnom vremenu, bila je primorana da donosi teške odluke koje su zadirale u dom, stabilnost, telo, zemlju i najbliže.
Izgradnja Smederevske tvrđave koju je podigao despot Đurađ Branković u prvoj polovini 15. veka bila je politički i vojno neophodan potez u trenutku kada je srpska država bila pritisnuta stalnim osmanskim nadiranjem. Kao nova prestonica, tvrđava je simbolizovala vlast i trebalo je da obezbedi i fizičku zaštitu stanovništva. Cena tog poduhvata bila je velika- kuluk, težak fizički rad, glad i iscrpljenost naroda koji je bio primoran da učestvuje u izgradnji tvrđave.
Ta patnja u kolektivnoj svesti naroda nije ostala vezana za pojam države ili potrebu odbrane od neprijatelja, već je Irinu Branković personifikovala u Prokletu Jerinu. Ona je postala simbol surove vlasti, iako, istorijski gledano, nije bila kriva. Ipak, kolektivna svest često traži konkretan lik na koji može da projektuje bol i nepravdu, pa je Jerina poslužila kao nosilac krivice poput svog svekra, Vuka Brankovića.
Tvrđava, zamišljena kao utočište i opstanak države, u narodnoj svesti prerasta u simbol stradanja i nepravde. Umesto sigurnosti, postaje prinuda i žrtva, umesto zahvalnosti osuda.
Usud…
Najdublja rana nije narodna osuda. Ona je urezana u majčinstvo i porodicu. U životu Jerine Branković političke odluke bile su bolni rezovi sopstvenog tela i krvi. Udaja ćerki, posebno sudbina Mare Branković koja odlazi u harem sultana Murata II, nije bila samo čin diplomatije, već trenutak u kome majka predaje svoje dete svetu u kome ga više nikada ne može zaštititi. Saznanje da si možda obezbedio mir državi, ali si zauzvrat izgubio deo sopstvene duše postaje osoljena rana.
Njeni sinovi, Grgur i Stefan Branković oslepljeni su od strane turskog sultana i fizički i simbolično lišeni budućnosti, moći i dostojanstva. Za majku, to je bio slom onog osnovnog roditeljskog osećaja da može zaštititi ono što je rodila i voli. Nestaje iluzija kontrole, a sve što je gradila, čuvala i žrtvovala pokazuje se lomljivim i lako uništivim pred silama istorije.
Bol ne dolazi od spoljašnjeg neprijatelja, bol dolazi iz kamena, a ostaje u telu, iz gubitka onoga što daje osećaj stabilnosti, tvrđave.
Materijalno i emotivno, kamen koji je temelj vremenom postaje teret. Tvrđava je bila odluka, pretočena u kamen. Delovala je nepokolebljivo, visokih zidova, ravnodušnih prema vremenu i narodu. Nego…
Što su zidovi jači, to je duša dalja. Što je ulaz sigurniji, to je duša teža. Nema više stražara, nema povratka. Prostor je širok, ali je prazan. Usud…
Tvrđava i dalje stoji kao dokaz da ono što je prošlo kroz teške odluke može ostati zauvek, ali može i zauvek biti izgubljeno.
Jerina nije bila samo sinonim za prokletstvo i bol, već žena koja je, uprkos svemu, pokušavala da zaštiti svoj narod otkupljujući robove, održavajući političke veze i boreći se za opstanak države. Snaga joj je i bila upravo u sposobnosti da deluje uprkos gubicima.
Usud nikada nema prazne ruke. Tvrđava je nudila stabilnost, ali nije davala spokoj. Što se više ima, više se i čuva, a što se više čuva, više gubitaka broji.
Ipak, i u usudu postoji mogućnost preobražaja i shvatanje da materija nije sudbina i da bez nje nismo manje celi. I čovek neprimetno počinje da liči na ono što čuva. Što više stiče, veći je strah da će stečeno nestati.
Žena koja je postala oličenje krivice narodnom osudom dok njena stvarna priča govori o žrtvi i izdržljivosti poput kamena. Njena rana, vezana za tvrđavu, postala je put ka unutrašnjoj spoznaji sopstvene snage i vrednosti koje ne zavise od stava i mišljenja drugih.
Istorija ne pamti zidove, već promene. Narod je u tvrđavi video sopstvenu bol. Gde god se podiže nešto veliko i teško, gradnja traži žrtvu.
Turska vojska je, i pored dogovora, odlučila da uđe u Srbiju i osvoji Smederevsku tvrđavu. Grad se predao 1459. godine, uglavnom zbog gladi, a ne zbog toga jer je tvrđava bila lako osvojiva.
Đurađ i Irina Branković su izbegli u Zetu, odakle je Đurađ pokušao da dobije pomoć od Ugara, ali je ovaj plan propao. Ona se ubrzo zamonašila i kraj života je dočekala u manastiru na Rudniku. Njen grob se ne zna, ali duša nastavlja da živi u drugom obliku:
—Gradiš kao besna Jerina!
A bes je snaga koja nije umela da se zaustavi na pola puta. Ostadoše dva simbola. Jedan kao optužba, a drugi da je gradnja tvrda i preteška, baš kao istorija i legenda.