U isto vreme i vladar i monah, i pesnik i mislilac. U jednom biću sabrani su zemaljsko i nebesko, vlast i odricanje, reč i tišina.
Petar II Petrović Njegoš vodio je narod kroz istoriju i pokušavao da je razume i pronađe joj smisao i tamo gde ga nema.
Rođen u Njegušima, pod senkom planine i težinom nasleđa, odrastao je u opasnom i rastrzanom svetu, stalno na ivici sukoba. U toj napetosti rađa se sloboda ne kao izbor, već kao potreba.
Sloboda nije ideja, sloboda je bol.
U Gorskom vijencu postaje krik naroda koji odbija da se pokori, borba između opstanka i dostojanstva, života pod tuđom rukom i smrti u slobodi.
Stihovima ne govori pesnik. Govori zemlja, kamen, krv koja pamti.
Prkos jednog naroda ne pristaje na ropstvo ni kada je cena previsoka. Otpor prema Osmanskom carstvu je metafizička borba za pravo da budeš svoj.
—Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi!
(Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Rad, Beograd, 2006.)
Stihovi govore o smislu života, dostojanstvu koje će nadživeti telo, izboru koji čoveka uzdiže iznad straha.
Njegoš ne slavi rat. Razume da postoje trenuci kada je sloboda jedini oblik postojanja koji ima smisla, a pokoravanje nije život, već tiho nestajanje.
Vladika Danilo, Vuk Mandušić, Vuk Mićunović, iguman Stefan biraju otpor i težinu i u toj težini nalaze sebe i najveću istinu da je sloboda žrtva.
U toj istini leži i lična borba pesnika. Dok govori o narodu, govori o sebi, o čoveku koji mora da vodi druge, a sam traži put, stoji između neba i zemlje, vere i sumnje, ideala i stvarnosti. Njegove reči su suočavanje sa samim sobom.
Dok pokušava da uvede red u svet koji ga odbija, dok balansira između unutrašnjih pobuna i spoljašnjih pritisaka, između Rusije kao saveznika i pretnji koje dolaze sa svih strana, ne prestaje da piše jer je pisanje jedini prostor gde može da bude slobodan.
U svemu drugom je sputan.
Njegovi odlasci u Sankt Peterburg su pitanje egzistencije. Susreti sa drugim svetom koji deluje uređenije, ali ne i istinitije pokazuju koliko je njegova borba teška i lična.
Dok spolja gradi državu, u sebi vodi mnogo tiši rat sa prolaznošću, telom koje slabi, bolešću koja ga polako razara. Tuberkuloza ne razara samo telo, ona postavlja granice na koje duh ne pristaje. Dok se fizički gasi, njegova misao postaje jasnija i dublja.
Putovanje kroz Italiju je traganje za onim što još ima smisla, a povratak na Cetinje zatvaranje kruga na mestu gde je sve počelo i gde se sve završava.
Umire mlad. Njegova smrt nije kraj jer ono najjače u njemu nikada nije bilo vezano za vreme.
Njegoš nije bio vladar koji je vladao stabilnom zemljom, niti pesnik koji je stvarao u miru. Bio je svedok stalne borbe između ropstva i slobode, prihvatanja i otpora.
U njegovim delima rat se ne vodi oružjem, već odlukama. Kako ostati svoj kada svet traži da se pokoriš, izabrati slobodu kada ona znači gubitak, voditi narod, a ne izgubiti sebe?
Biti prvi nije privilegija. To je samoća, hod po oštroj ivici, bez sigurnog koraka, gde svaki izbor nosi posledicu.
Njegoš ne pripada samo svom vremenu i samo svom narodu. Pripada svima koji biraju slobodu, zavet i zakletvu. Njegov glas i dalje čujemo kao poziv da se ne pokorimo.
—Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al zube polomi…
(Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Rad, Beograd, 2006.)