Ovde nema granica, a svet se gleda iz ugla koji drugi samo pokušavaju razumeti. To su reči slobodne, buntovne, vizionarske.
Merkur u Vodoliji ne traži da bude shvaćen. Virdžinija Vulf je tražila istinu, makar ona i bolela. Svest nemirna, prozirna, a beskrajna. U njenim romanima Ka svetioniku i Gospođa Dalovej reči su kao strujni napon, bez pretpostavljene logike, a svaka rečenica diše u sopstvenom ritmu univerzuma.
Most između stvarnosti i svesti, spoljašnjeg sveta i unutrašnjeg toka misli. Reči nisu granice, već svetovi. U njenom jeziku vreme ne teče pravo, već kruži. Ono je relativna kategorija, prošlost i sadašnjost se uvek dodiruju, a reč i emocija postaju jedno.
Tuga vizionara, bolna svest o tome da je sloboda i usamljenost. Genijalnost Merkura u Vodoliji nas uči da misao ne mora da bude savršena da bi bila istinita, da sloboda počinje onog trenutka kada se usudimo da mislimo svojom glavom, pa makar nas ta misao odvela daleko od svih.
Merkur u Vodoliji nije samo intelekt, to je svetlost svesti i glas žene koja progovara umom.
Njen stil pisanja postao je prekretnica u svetskoj književnosti, što je potpuno logično, zar ne? Ne govori pravilnim rečenicama, ne poštuje postulate narativnih formi jer njen izraz se širi i menja oblik.
Tok svesti u njenom stvaranju je prirodni izraz jednog uma koji misli u krugovima, u slojevima, u nabojima impulsa. Ovde se misli rađaju pred čitaocem, ne pre, i sve je netaknuto rukom lektora, kao mala ptica koja tek uči da leti.
Prelazi sa detalja na miris, sa uspomene na trenutak u sadašnjosti, a iz prošlosti ide u budućnost. Sadašnjost i prošlost nisu jedna istina, već ih ima bezbroj u jednom trenutku.
Rečenice u njenom stvaranju su bile duge, kratke, lude, rasute, savršeno nesavršene, između dva sveta koja se neprestano dodiruju.
Umela je da se zagleda u suštinu ljudske misli, da razluči kako nastaje, zašto boli, kako se menja, kako duša reaguje na najmanji dodir spoljnog sveta. Njeni likovi ne govore mnogo naglas, ali govore beskrajno u sebi i ti unutrašnji glasovi postaju glasovi celog sveta. Kao da svest sama sebe posmatra i uči da se razume.
Ovaj stil pisanja je više od književnosti. On je mapa ljudske svesti, putovanje kroz ono što ne vidimo, ali osećamo, dokaz da unutrašnji život ima možda veću težinu od onog koji vidimo i živimo.
Ona je danas kao pisac koji nije iz svog, već iz vremena koje tek stiže. Nije pisala iz prošlosti, već govori o budućnosti, onako, kako će ljudi tek naučiti da vide, komuniciraju, osećaju.
Virdžinija Vulf je nosila svetlo koje ju je istovremeno i vodilo i peklo. Psiha koja ume da vidi unutrašnji beskraj nekad ne zna kako da izdrži običan dan. Ali, ono što je život slomio, pisanje je uzdiglo. Nestala je u vodi, ali njene reči su poruke u bocama koje i danas plivaju za sve one koji ne umeju da se izbore sa sopstvenim tišinama…
Njena najveća tragedija bila je i dokaz njene najdublje istine – što jasnije vidiš svet, to je bol oštriji.
I ovaj tekst vam danas napisa jedan Merkur u Vodoliji, uz prvu jutarnju kafu.