Kardinalni Mars, pokretač koji ne zna za strah. Kod njega se misao pretvara u pokret, a osećaj u borbu. Juriš na Federika Garsija Lorku!
Lorka je bio jedan od najvećih pesnika 20. veka. Nosio je u sebi Andaluziju, Španiju, cigansku krv, zemlju, smrt i strast. Njegova poezija bila je svojevrsna borba sa sudbinom, sukob svetla i tame, provokacija strasti. Njegov unutrašnji stvaralački i životni nagon bio je buntovan, snažan kao zvuci konjskih kopita žandara i Cigana koji se mešaju pod mesečevim sjajem.
Taj momenat doživljava svoj vrhunac u stihu iz pesme Romansa Mesečarka, stihu koji je srž Lorkinog života i stvaralaštva:
—Zeleno, volim te zeleno.
Te reči su sve što predstavlja Andaluziju- mesečina na krovovima kuća, vetar koji miriše na masline, senke konja u galopu kroz noć, krv u venama u kojoj život i smrt igraju u istom ritmu. Zeleno je boja koja ne miruje, drhti, zove, upozorava. Ona je život na ivici, strast koja se rađa u trenutku i u istom trenutku nestaje.
Nije pejzaž. To je boja želje koja nikada ne dobija oblik, ljubavi koja se rađa iz strasti, a nestaje kao rana, boja koja zna da ništa što gori ne traje dugo, ali gori.
I tu se ogleda cela tragedija Lorkinog života-ljubav koja je prelepa da bi bila stvarna, život koji je prekrhak da bi izdržao toliku strast, pesma koja mora da se rodi jer će se pesnik ugasiti ako ostane neizgovorena, sloboda mišljenja i življenja koja nije moguća jer se mora živeti po ustaljenom stereotipu.
—Zeleno, volim te zeleno— krik upućen čovečanstvu, krik čoveka koji vidi kako se svet raspada u boji koja je život i smrt, i početak i kraj. To Lorkino fatalno zeleno ostaje zauvek simbol ljubavi koja se rodila na ivici ambisa i sudbine koja dolazi kao mesečina, noseći pod rukom senku smrti.
Njegov Ciganski romansero je svojevrstan omaž Ciganima. Progonjeni i slobodni, bili su simbol strasti i života koji prkosi pravilima. U njima je video svoj sopstveni nepokolebljivi plamen, večnu pobunu, Marsovu borbenost. Zato su njegove pesme, posvećene Ciganima, pune krvi i mesečine, kao da se pesnik i narod o kome piše stapaju u isti pokret, isti bol, isti zov.
Mars u Ovnu vodi junaka u najveći uspon, a neretko i u sudbonosno odustajanje gde se akcija ne sprovede do kraja. Lorka je živeo kao neko ko zna da će ga ono što ga čini velikim na kraju možda i uništiti. Bio je otvoreni protivnik fašizma, slobodouman čovek u vremenu mraka, umetnik koji nije imao nameru da ćuti ni pred strahom ni pred nepravdom.
Zbog toga su ga 1936. godine frankisti uhapsili i streljali. Nije bilo suđenja, nije bilo objašnjenja. Pesnik je ubijen u zemlji koju je toliko voleo, u rodnoj Granadi koja je mešavina maslina, kamena i vetra. Mesto njegovog groba do danas nije poznato, stopio sa svojom Španijom i postao vetar koji prolazi kroz maslinjake, glas koji se čuje samo u pesmi.
Pesnik je živeo brzo, pisao žestoko, opasno voleo, a nestao je kao plamen.
—Umrem li, ostavite balkon otvoren…
Lorka nije mrtav. Prisutan je u svakoj reči koja gori, svakom zelenom koje voliš, svakoj pesmi koja uzima dah i vraća ga kao poziv.
On se pretvorio u vatru i ostao da gori, postaje brod na moru i konj u planini…