-Kamen diše polako kao da se prilagođava bolu koji nosi-
Mars u Biku-snaga koja nije nagla i reč koja dugo ćuti da bi bila nepromenljiva i savršeno jasna. Istrajnost misli, mirna odlučnost, sudar sa svetom bez potresa, hladna, pribrana i nepopustljiva hrabrost.
Milan Rakić je pesnik preciznih misli, aristokratskog izraza i unutrašnje discipline. Njegova snaga je bila u smirenoj, promišljenoj energiji koja zna da je svaki osećaj vredan tek kada se pretoči u formu koja će trajati.
Mars u Biku ne razbija vrata, otvara ih tek onda kada je potpuno siguran da vredi proći kroz njih. U njegovoj poeziji nema naglih strasti, ali ima duboke snage koja nastaje i raste iz misli koje se ne rasipaju, iz osećanja koje ne traži da ispuni prostor, već mesto gde će dobiti svoj konačni oblik.
Stihovi su klesani kamen, reč je teška, čvrsta, kao da je tu oduvek. U retkim trenucima povremeno plane, kada bol postane suviše prisutan ili istina previše oštra da bi ostala neizgovorena.
Njegova poezija je kamen koji diše, mir, stvoren iz borbe, lepota koja opstaje jer je svesna prolaznosti. Simonida i Jefimija nisu samo deo prošlosti, one su večna tragika koja je postala umetnost.
Simonida sa freske u Gračanici, slika kojoj je Arbanas iskopao oči, zaustavljeni dah devojčice, pretvorene u ikonu. Njene oči, koje su nekada gledale svet iz kratko proživljene mladosti, kao zvezde ugašene, koje čoveku ipak šalju svetlost svoju iz prošlosti i ona putuje ka svim rukama koje su je slikale, ka svim vekovima koji su je ranjavali.
U tom ništavilu nema krika jer freska nikada ne vrišti. Dete na fresci, a obučena kao kraljica, sve težine ovoga sveta nastavlja da nosi. Kamen diše polako, kao da se prilagođava bolu. Tragika njenog lika je u nemogućnosti da govori, da je neko čuje…
Simonida je u svetu istorije prisutna kao senka jedne političke ženidbe, dete primorano na ulogu kraljice pre nego što je bila žena, žene pre nego što je to postala. Njeno ćutanje postalo je inspiracija od koje je zoograf gradio svetlost oko njenog lica.
Oči su odsutnost, prazno mesto kroz koje vekovima prolazi istorija. Izgrebane su, a ona ipak gleda iz prošlosti ne onim što ne vidi, nego time što je viđena. Praznina je ogledalo.
Jefimija je tugu pretvarala u zlatan vez posle Kosovske bitke. Svaki ubod igle bila je po jedna izgubljena radost, jedno sećanje koje je moralo da se pretvori u svetlost da ne bi nestalo.
Vez, zapis sudbine, tragika majke koja je nadživela svoje dete, žene koja je nadživela svoga muža, ali nije izgubila veru. Svaka nit konca bila je molitva koja je postala stvaranje stare crne gospe koja zapeva i plače.
Ljubav u pesmama nije strasna ni teatralna. Odmerena je, puna tihe patnje koja ostaje u polumraku svesti gde tinja bez uzdisaja, bez suza, bez rana. Znao je da pokaže da tuga može biti dostojanstvena.
Pesnik je imao sposobnost da prenese na papir oluju bez lomljenja. Nemire je nosio kao kamen u džepu, kao težinu koju ne možeš da ostaviš, ali je i ne pokazuješ. Zato su njegovi stihovi toliko čisti i jasni jer su rezultat borbe koja se vodila u tišini i koju nije posmatrao niko, osim njega samog.
Milan Rakić je stvorio čvrstu, večnu i dostojanstvenu liriku.