Venera u Strelcu i težnja ka daljinama i slobodi u metafizčkom smislu postojanja
Ubrajali su je među neprilagođene i sanjare, među umetnike koji ne pripadaju u potpunosti nijednom vremenu ni prostoru. Milenino stvaralaštvo nosi simboliku vizije koja ne objašnjava, već naslućuje. Predmeti i figure na njenim slikama nisu povezani logikom realnosti, već unutrašnjim redom sna i slutnje, poretkom koji ne pripada razumu već osećanju. Lebde u tišini i u nekoj daljini, potpuno izdvojeni iz svakodnevnice, povezani nevidljivim vezama nesvesnog, kao simboli jednog dubljeg sveta u kome se ne govori, već sluti.
Njeni svetovi deluju kao tiha pozornica na kojoj se susreću prošlost i budućnost, a sadašnjost neprimetno izmiče, rasplinjava se kao pauza između dva sna dok vreme gubi svoje granice i prestaje da teče u jednom smeru. U tom prostoru i sećanja i slutnje stoje jedno naspram drugog, istovremeno obojeni i melanholijom i tišinom, a sve postoji u istom trenutku-i ono što je bilo, i ono što će biti i ono što se samo naslućuje u večnom trajanju.
Na slikama dominira zamišljenost, melanholija i čežnja. To je svet tišine, unutrašnjih pejzaža i uzvišene lepote gde se duh oslobađa svakodnevnice. Inspiraciju je pronalazila u renesansi i venecijanskim majstorima, njihovoj harmoniji i idealu lepote. Ta klasična elegancija se prepliće sa simbolikom nadrealizma, stvarajući jedinstven izraz pesnikinje i slikarke u kome se oseća težnja ka daljinama, slobodi i metafizičkom smislu postojanja.
Bila je okrenuta daljinama koje se ne vide, ali se osećaju, ne postoje na mapama, već u ekspresijama duše gde čežnja ima sopstveni jezik, a sloboda dimenzije sna. One se kreću, daju smisao težnji ka uzvišenom, nedostižnom i večnom, što se nazire pre nego što se razume.
Njen život i umetnost neraskidivo su vezani za velike zapadnoevropske kulturne centre London, Pariz i Rim. Ti gradovi nisu bili samo mesta boravka, već prostori duhovnog sazrevanja, susreta sa savremenim umetničkim tokovima i intelektualnim elitama svog vremena. U njima je oblikovala svoju kosmopolitsku dušu, istovremeno pripadala svima i nikome, zauvek ostajala na granici između doma i sveta.
Tokom Drugog svetskog rata odlazi u Njujork, grad brzine i nemira, gde ostaje do kraja života. Suočena sa teškom borbom za egzistenciju, prinuđena je da umetnost prilagodi stvarnosti. Okreće se primenjenoj umetnosti, dizajnira kostime i ostvaruje zapaženu karijeru kao ilustratorka u najuglednijim modnim časopisima tog doba, među kojima je bio i Vog.
U tom svetu komercijale uspela je da sačuva prepoznatljiv stil, eleganciju i unutrašnju slobodu. Nije dozvolila da zahtevi tržišta unište njen lični izraz. Njene linije ostaju nežne i gospodstvene kao čvrst otpor prolaznosti i banalnosti svakodnevnog.
Sama je ostavila ključ za tumačenje svojih dela, ali je jedan ostao trajno skriven. To je zagonetni deo njenog stvaralaštva, nedostupan potpunom razumevanju, prostor u kome umetnik zadržava pravo na ćutanje i nedorečenost. Upravo ta tajna čini njeno delo živim i trajnim, otvorenim za nova čitanja, osećanja i tumačenja jer se svakom novom posmatraču obraća drugačije, menja se zajedno sa vremenom i onim ko mu prilazi, ostaje zauvek blago nedorečeno, obavijeno emocijom i senkom umetnika, nikada do kraja razotkriveno, uvek iznova sanjano.
Umrla je u Njujorku, daleko od zemlje u kojoj je rođena, ali njen duh nije ostao vezan za jedno mesto. Njen suprug je posle rata preneo urnu sa njenim posmrtnim ostacima u Rim, grad večnosti, gde danas počiva među mnogim velikim umetnicima i intelektualcima.
Kao da je i posle smrti pronašla prostor koji joj pripada – između istorije i sna, između sveta i večnosti. U tom međuprostoru vreme nema značenje, a duh je oslobođen zemaljskih granica. Tu su sećanja svetlost, a umetnost nastavlja večnom putanjom, nenametljivom, ali uzvišenom, kao što su njen život i dela. Dela jedne Venere u Strelcu…