Ljubav koja traži trajanje, nema puno prostora za romantiku, čvrsto stoji na zemlji i ozbiljno posvećena radu. Ljubav je ovde strpljenje i ono što opstaje. Ne veruje u brza osećanja, voli bez reči, kroz obavezu i teret svakodnevnice.
Kod Milovana Glišića to se vidi u načinu na koji opisuje selo, ljude i njihove odnose. Ljubav je vezana za kuću, imanje, čast i zajednicu, emocije se ne rasplinjavaju, već su zbijene i škrte, ali su postojane.
Ženski likovi Milovana Glišića su stubovi. Nose teret porodice, čuvaju red i trajnost, često žrtvujući ličnu sreću zarad opstanka. Biraju dužnost i sigurnost pre strasti i zanosa jer se ljubav ne dokazuje rečima, već istrajnošću.
Majka Miona iz Prve brazde je oličenje žene–stuba u Glišićevom svetu. Njena snaga nije u rečima ni u emocijama, već u spremnosti da preuzme teret, i onaj koji joj pripada i onaj koji joj ne pripada. Ne postavlja pitanje da li je to pravedno, zna je potrebno.
Miona ne stoji uz svoju decu nežno, već kao čuvar ognjišta i opstanka. Njena ljubav je stroga, gotovo surova, ne zato što je bezosećajna, već zato što razume zakon zemlje-njiva mora biti izorana, brazda mora biti prava, život se nastavlja, bez obzira na lični bol. Kod nje nema prostora za zanos, postoji samo odgovornost prema onome što dolazi posle.
Ona voli kroz rad i prihvatanje težine lične sudbine. Njena žrtva je postojana i upravo zato je trajna. Ljubav nisu suze, ljubav je ići dalje kada bi najlakše bilo stati.
Povezuje prošlo i buduće, smrt i život, bol i dužnost. Ona je moralni stub pripovetke, poruka da se život može održati samo istrajnošću i u tome je njena veličina.
Piščevo pripovedanje u delima je suzdržano, ponekad sumorno, realistično i bez ukrasa. Pokazuje da život nije uvek radost, ali jeste odgovornost.
U Glavi šećera ona je izneverena od samog sistema koji je trebalo da je ima. Selo se ne raspada naglo, već polako, sukcesivno, kroz dugove, obmane i sitne ustupke koji se kasnije pokazuju kao kobni.
Pisac prikazuje kako se zelenaši bogate na račun narodnog neznanja koristeći lakovernost i očaj seljaka. Glava šećera, simbol želje za boljim i lepšim životom, postaje mamac koji vodi u propast. Ona se prodaje, kupuje, opet prodaje i tako, umesto slasti i napretka, postaje gorčina, gubitak dostojanstva i imanja.
U seljaku Radanu je sva tragičnost tog sveta. Ne greši iz pohlepe, već iz brige jer želi da obezbedi porodicu, da joj pruži više nego što je sam imao. Njegova propast ne dolazi iz nemorala, već iz poverenja u sistem koji je protiv njega jer u tom svetu tragedija ne pogađa zle, već dobre i naivne, one koji veruju u pošten dogovor i pravedan poredak.
U Glavi šećera zlo je proračunato i društveno prihvaćeno, krije se u ugovorima i kamatama, a selo propada zato što je nezaštićeno.
Tako Glišićevo pripovedanje ostaje bez ukrasa i lažne utehe. U njegovom svetu život nije obećanje sreće, već stalna borba da se sačuva čast i porodica čak i onda kada se u toj borbi gubi sve.
Doslednost postojanošću i Venera u Jarcu…