Venera u Vodoliji ne pristaje na posedovanje i ne veruje u forme. Ljubav za nju nije ugovor, već prostor slobode u kome dve svesti mogu samostalno da se razvijaju i rastu.
Simon de Bovoar bila je francuska književnica i filozofkinja egzistencijalizma, politička aktivistkinja, feministkinja i teoretičarka. U 21. godini postala je najmlađi diplomirani filozof na svetu i deveta žena koja je uspela da uđe u ovaj zatvoren krug intelektualaca muškaraca. Iznad svega bila je žena koja je volela drugačije, mislila hrabrije i živela ispred svog vremena.
Veza sa Žan-Pol Sartrom bila je sve osim konvencionalne. Nisu živeli zajedno, nisu se venčali, nisu želeli da pripadaju jedno drugom. Sklopili su savez uma i slobode. Priznavali su da su potrebni jedno drugom u intelektualnom, mentalnom i transcendentalnom smislu.
Svakoga dana su se viđali u različitim lokalima gde su razmenjivali misli i ideje, čitali jedno drugom napisano i nikada nisu objavili ništa, a da jedno drugom nisu dali potvrdu za to, istinsku i iskrenu, bez pritajenih namera. Samo nisu želeli da dele isti prostor. To je bila Sartrova zamisao, a ona joj se povinovala. To nije bila emocionalna hladnoća, već brutalna iskrenost.
Imala je ljubavna iskustva koja nisu bila ni skrivena ni sramna, već svesni deo njenog traganja za sobom. Ljubav je bila susret koji je prolazan i oslobađajuć. Monogamija nije za nju bila stil života zato što je verovala da se ljubav gasi onda kada postane vlasništvo.
Erotika kojom je odisalo njeno biće bila je produžetak njene filozofije jer je bila oslobođena straha od sputavanja. Volela je bez iluzija i laži, telo i um su bili prostor koji se širio i ispitivao granice slobode i identiteta.
Na kraju svih lutanja uvek se vraćala Sartru. On je bio njen intelektualni orijentir oko koga se kretao njen rad i njeno postojanje.
Sa drugima je delila strast i telo, sa njim pogled na svet. Pred njim nije morala da objašnjava ko je jer je on znao. Bio je svedok njenog postojanja jer nihova veza nije bila isključivost, već prepoznavanje dva uma koja se sreću bez ograničavanja. Prepoznali su se bez izgovorenih obećanja sa odlukom da jedno drugom budu mesto gde će svako moći da bude svoj.
Sartr je umro prvi, a Simon šest godina kasnije. Sahranjene su u istom grobu dve svesti koje su delile isti put i istu misao. I posle smrti ostali su zajedno ne zato što su morali, već zato što su to izabrali.
Feminizam koji je zastupala bio je nemilosrdno racionalan. U Drugom polu razotkrila je mehanizme patrijarhata, pokazala kako se žena ne rađa, već postaje. Borila se protiv uloga, mitova i nametnutih identiteta, prava na abortus, baš kao što se u svom ličnom životu borila protiv braka, poslušnosti i očekivanja. Sloboda žene za nju nije bila nekakva romantična bajka, već egzistencijalno pitanje.
Živela je čudno za svoje vreme, bez stalnog doma, porodičnog života, pokoravanja normama. Kritikovana, često pogrešno shvaćena, nikada nije odstupila. Venera u Vodoliji zna da je cena slobode usamljenost, ali je spremna da je plati.
Nije želela da bude nečija žena, već osoba koja misli, voli i stvara po sopstvenim pravilima. Ljubav je za nju bila stvar izbora, ne prirodni sled. Zato Simon de Bovoar ostaje simbol žene koja je imala hrabrosti da živi kako misli i voli bez okova, verujući da je sloboda preduslov bliskosti. Njena ljubav je bila čin odgovornosti i izbora. U svetu koji je ženama nudio sigurnost umesto istine, izabrala je istinu jer je znala da je lična ispunjenost vernost sebi.