Duša koja ne pripada, stoji na nekoj ivici, i uvek je pomalo izvan nekog kruga. Svedena emocija i sposobnost da vidi ono što drugi ne smeju da vide. Vera Pešić, srpska Mata Hari, žena bez sigurnog mesta koje bi je zadržalo, sa unutrašnjim žarom koji se nije mogao umiriti.
Život je između lojalnosti i izdaje, strasti i distance, kao da je sopstvenu sudbinu posmatrala sa visine, apsolutno svesna da nema prava na slabosti.
U svetu u kojem su žene bile nečije supruge, ljubavnice ili senke, Vera Pešić je vrlo rano razbila taj niz. Sa samo šesnaest godina ulazi u brak iz neke romantične iluzije, a tri godine kasnije izlazi iz njega razvedena i svesna da joj takav okov ne može biti dom. Razvod za nju nije bio poraz, već prva jasna odluka da želi da živi samo po svom scenariju.
Odlazak u Beograd označava početak njenog stvarnog života. U gradu u kome se sudaraju ideologije, ambicije i tajne, Vera se kreće samouvereno, prirodno, a gotovo neprimetno. Upoznaje ljude sa svih strana, partizane, Nemce, četnike, diplomate, obaveštajce. Bliskost sa njima nikada nije bila bez cene, ali ni bez kontrole. Ljudi su joj prilazili, poveravali joj se, zaljubljivali se u nju, ali je nisu posedovali. Jednostavna, kroz prisutnost nedostižna, a svaki osmeh i pogled su je vodili ka novoj informaciji.
Špijunirala je za sve strane, Nemce, Britance, Francuze, partizane, četnike, ne iz ideološke lojalnosti, već iz lične logike preživljavanja i moći. Govorila je šest jezika, razumela kodove ponašanja, slabosti i ambicije.
Znala je kako se zavodi, sluša, ćuti i govori tačno onoliko koliko treba. Ovde je inteligencija oružje, a emocionalna distanca štit.
Volele su je žene i muškarci, a ona se toga nije odricala niti se pravdala bilo kome. Umetnost zavođenja bila je za nju način da izrazi svoju ličnu slobodu i zadovolji radoznalost. Govorila je otvoreno da prvo radi za sebe, pa tek onda za druge. Ta rečenica je najbolje oslikavala put kojim se kretala. To je bio put intelekta gde su emocije igrale sporednu ulogu.
Našima je plasirala ono što treba, strancima ono što je mislila da treba, a za sebe je uvek birala ličnu autonomiju. Upravo zbog toga je bila neshvatljiva. I na kraju… nepoželjna.
Do samog kraja ostala je ono što je oduvek i bila–žena koja nije pristajala da bude nečija senka.
Istina o Veri Pešić nikada nije bila jednostavna, niti jednostrana. I danas istoričari tumače da li je bila nemački špijun, da li je igrala britansku igru, radila samo u korist svoje zemlje ili je sve vreme samo sledila sopstvenu logiku opstanka.
Znalo se da je bila bliska sa visokim nemačkim oficirima, ali informacije nikada nisu ostajale na jednom mestu. Kretala se između strana kao da granice ne važe za nju, kao da je rat mreža u kojoj se snalaze samo oni dovoljno brzi i pronicljivi.
Kraj je, u takvoj igri, bio neizbežan. Početkom 1944. godine uhvaćena je od strane četnika i streljana bez suđenja. Imala je tek dvadeset pet godina. Smrt joj je bila brza i misteriozna kao i život koji je vodila. Nije ostavila priznanje, niti poslednju istinu. Otišla je sa svojim tajnama, dosledna sebi do kraja. Poslednja želja joj je bila da joj pucaju u grudi i ne unište joj mecima lepo lice.
Vera Pešić je bila pomalo od svega–agent, posrednik, igrač, ali pre svega žena koja je pokušala da opstane u vremenu u kome su pravila pisali drugi, a kazne snosili oni koji nisu pristajali da budu samo figure. Danas je lako lepiti etikete i tražiti jasne strane. Tada je bilo dovoljno biti mlada, inteligentna i slobodna na pogrešnom mestu, u pogrešno vreme.
Možda je ova njena priča uvek otvorena zbog njene prevelike želje za slobodom.
U tom slučaju, neka ostane i dalje otvorena…