Moć ili preživljavanje po svaku cenu, mrak gde vlast nije odgovornost, već neminovna i brutalna sudbina. Algol u opoziciji sa Marsom u sirovoj energiji akcije i sukoba i figura čoveka koji svet doživljava kao bojno polje, a ljude kao prepreke ili oruđa.
U tom arhetipu rađa se i Josif Visarionovič Džugašvili(18.12.1878., gruzijski gradić Gori). U svom detinjstvu nije imao zaštitu, a ni toplinu. Odrastao je uz surovog, nasilnog oca alkoholičara, čije su batine bile prvi jezik moći koji je naučio. Majka je videla spas u obrazovanju, pa je dečak poslat u crkvenu školu, a zatim u obavezni četvorogodišnji program obrazovanja. Mudrost i inteligencija omogućili su mu stipendiju i potom upisuje bogosloviju…Bogosloviju. Ali, tu ne pronalazi mir jer disciplinu doživljava kao stegu, a autoritet kao izazov koji treba nadmudriti ili slomiti.
U bogosloviji se prvi put susreće sa zabranjenim idejama – marksizmom i revolucionarnim krugovima koji su nudili drugačiji poredak sveta. Napušta školovanje, ulazi u revolucionarni pokret i ubrzo postaje njegov najtvrđi izvršilac. Više puta je hapšen i proterivan u Sibir, ali svaki povratak bio je hladniji, odlučniji i sve opasniji.
Njegova prodornost i bezobzirnost, ali i spremnost na nasilje dovode ga do pljački, otmica i iznuda koje su služile finansiranju Boljševičke partije. U tim akcijama stiče nadimak Staljin–od čelika(Mars Pluton u aspektu opozicije). Partija ga prepoznaje kao korisnog jer je bio neumoran i spreman da uradi ono što drugi nisu smeli.
Postepeno se penje u hijerarhiji, koristeći svoju visprenost i strpljenje. Bio je majstor zakulisanih igara i na taj način sklapao saveze da bi kasnije bili uništeni. Učestvuje u Oktobarskoj revoluciji, uvek blizu centra odlučivanja, nikada izložen direktno.
A onda Lenjinova smrt i trenutak koji je čekao. Dok su se drugi videli kao prirodni naslednici, Staljin je delovao sistematski, ali nemilosrdno. Kroz aparat partije, koji je stihijski sam oblikovao, uklanjao je jednog po jednog rivala diskreditacijom, progonima, zatvorima, smrću. Znao je da se vlast ne osvaja frontalno, već iznutra, hladno, proračunato i konačno.
Tako se dete zlostavljano u siromaštvu pretvorilo u čoveka koji je verovao da samo strah garantuje poredak. Njegov put nije bio put ideala, već preživljavanja i dominacije. Cena tog uspona bila je istorija natopljena krvlju, tišinom i izbrisanim životima.
Opozicija Marsa u Škorpiji i Plutona u Biku u konjukciji sa Algolom govori o trajnom stanju rata u čoveku, unutrašnjeg i spoljašnjeg. Stalno delovanje, pritisak, udarac pre nego što protivnik i pomisli da postojiš, kao i potpuna kontrola uništavanjem svih izvora pretnji. Neprekidna napetost se prazni kroz sistemsko nasilje. Hladna i planska destrukcija sprovedena je kroz zakone, uredbe, planove i birokratiju, bez traga griže savesti.
Ta ista dinamika preneta je na čitavo društvo kroz industrijalizaciju i kolektivizaciju. Video je narod kao masu koju treba preoblikovati po svaku cenu. Kolektivizacija sela značila je eksproprijaciju zemljišta, raseljavanje čitavih zajednica, razbijanje tradicionalnih oblika života i njihovo nasilno pretvaranje u sistem koji služi državi. Višak prihoda morao je da se preda centru moći, bez obzira na posledice. Rezultat je bio pad proizvodnje žitarica i mesa, i katastrofalna glad, posebno u Ukrajini, u kojoj su milioni ljudi umrli od gladi u masovnom stradanju(egzaktna konjukcija Pluton Algol u opoziciji sa Marsom). A logika? U Staljinovoj logici, to nije bio neuspeh, već potrebna žrtva istorije.
Istovremeno, kroz petogodišnje planove Sovjetski Savez je doživeo ubrzanu industrijalizaciju. Teška industrija, energetika i infrastruktura rasle su neverovatnom brzinom, stvarajući sliku moćne države koja sustiže i prestiže Zapad. Cena tog rasta bila je ljudska masa svedena na resurs koji je umirao u radnim logorima u nehumanim uslovima, od gladi i smrzavanja.
Na unutrašnjem planu, paranoja je kulminirala u velikim čistkama. Između 1936. i 1938. godine, Moskovska suđenja postala su ritual straha. Vojni komandanti, partijska elita i obični građani hapšeni su i eliminisani u ime bezbednosti revolucije. Više od milion ljudi je uhapšeno, a više od polovine streljano.
Paradoks Staljinovog lika i jeste da moć opstaje zahvaljujući strahu kao i rezultatima. Deo naroda je podržavao Staljina jer je u odnosu na carsko doba video stvarni ekonomski i društveni pomak. Red, industrija i osećaj snage u državi davali su iluziju stabilnosti. Tako je napredak građen na ruševinama, moć održavana kroz stalni sukob, a država je rasla dok su ljudi nestajali.
Sklopio je pakt o nenapadanju sa nacističkom Nemačkom uoči Drugog svetskog rata. To je bio hladan, ciničan dogovor dve sile koji nijedna nije imala nameru da poštuje, samo kupovina vremena između dva udarca.
Nemački napad zatekao ga je u stanju konfuzije, paranoje i duboke unutrašnje krize. Povukao se u tišinu, opterećen sumnjom u sve i svakoga, uključujući i samog sebe. Prvi put se sistem koji je stvorio okrenuo protiv njega u vidu haosa. Najpre je obustavio kampanju progona Pravoslavne crkve. Nije to bio čin vere, već je shvatio da mu je potrebna duhovna mobilizacija naroda. Vernici su se odmah pridružili odbrani zemlje, noseći rat kao svetu borbu za otadžbinu.
Sukob je razotkrio slabosti koje su čistke proizvele. Moskovski procesi su razorili vrh Crvene armije. Iskusni komandanti su nestali u zatvorima i grobnicama i to je omogućilo Nemcima da u prvim mesecima rata ostvare brze i razorne rezultate. Hitler je bio uveren da će Sovjetski Savez kolabirati i da će narod svrgnuti Staljina pod teretom poraza. Upravo tu se pokazala paradoksalna snaga sistema koji je počivao na strahu.
Imenovan za vrhovnog komandanta, Staljin je tražio rešenja kao strateg koji ide u bitku samo kad zna da je dobija. Dao je generalima izvesnu autonomiju, što je postalo prednost, za razliku od Hitlera, koji je gušio sopstvenu vojsku svojim upravljanjem. Vratio je neke od svojih najboljih generala, a iz Sibira je prebacio hiljade vojnika očvrslih ratom protiv Japana. Rat je počeo da menja tok.
Odbrana Staljingrada postala je prelomna tačka, ne samo vojna već i simbolička. To je bila poslednja linija ka kavkaskim naftnim poljima, jednom od ključnih Hitlerovih ciljeva. Nakon Kurska 1943. godine, inicijativa se nepovratno prebacila na sovjetsku stranu. Crvena armija je potiskivala Nemce ka zapadu, sve do Berlina, u koji su sovjetski vojnici ušli u maju 1945.
Kao vođa jedne od pobedničkih sila, Staljin se pojavio na velikoj svetskoj pozornici rame uz rame sa Čerčilom i Ruzveltom. Na tim susretima pokazao se kao hladan i izuzetno vešt pregovarač. Sovjetski Savez je iz rata izašao ne samo kao pobednik, već i kao sila sa proširenom sferom uticaja u istočnoj Evropi.
Pobeda nije značila i oslobađanje od kulta ličnosti. Naprotiv. Dodelio je sebi titulu Heroja Sovjetskog Saveza, iako nikada nije bio na frontu. To je bila konačna potvrda njegove unutrašnje logike da istorija pripada onome ko preživi, pobedi i napiše njen završni čin. U tom svetu, istina nije bila moralno pitanje, već pitanje sile i pobednika.
Pobeda u Drugom svetskom ratu omogućila je Staljinu da se prikaže kao spasitelj Sovjetskog Saveza. Rat je bio sveta odbrana zemlje, naroda i istorije.
Posle rata, represija je i dalje postojala, ali nije više bila tolikih razmera i intenziteta. Strah je bio usađen u stanovništvo i nisu ga morale obnavljati masovne čistke.
Na međunarodnoj sceni, Staljin je nastojao da Sovjetski Savez okruži ideološki bliskim režimima, stvarajući tampon zonu prema Zapadu. I druge sile su činile isto, gradeći vojne saveze. Svet je ulazio u Hladni rat.
Jedan od ključnih trenutaka tog perioda bila je blokada Berlina 1948. godine. Staljin je pokušao da silom preuzme potpunu kontrolu nad gradom, ali su zapadne sile odgovorile vazdušnim mostom. Suočen sa otporom koji nije mogao da slomi bez otvorenog rata, bio je primoran da se povuče.
Već star i narušenog zdravlja, 1952. godine pokušao je poslednji put da preuzme diplomatsku inicijativu predlogom ujedinjene, neutralne Nemačke. Plan nije prihvaćen jer mu Zapad više nije verovao. Bio je to znak da njegova moć polako slabi.
Posle 1950. godine Staljinovo zdravlje je slabilo. Pamćenje mu je popuštalo, umor je postajao hroničan, a iscrpljenost očigledna. Njegov lični lekar čak mu je savetovao da se povuče sa vlasti.
Na 19. kongresu KPSS-a, dve godine kasnije, Staljin se prvi put suočio sa otvorenim otporom. Glasanje koje je išlo protiv njegove linije duboko ga je uzdrmalo.
Bolest i politički udar probudili su staru paranoju. Počeo je da veruje da je okružen neprijateljima i da se sprema zavera protiv njega. Optužbe protiv njegovih lekara, zasnovane na jednom pismu bez dokaza, dovele su do hapšenja i mučenja, iznuđenih priznanja i smrti nekih osoba, a strah se ponovo uvukao u vrh vlasti. U tom talasu nestali su i ljudi iz njegovog najužeg okruženja–telohranitelj i sekretar i Politbiro je počeo da naslućuje da bi sledeći mogao biti bilo ko.
U takvoj atmosferi ne čudi što su okolnosti njegove smrti ostale obavijene sumnjom. Zvanična verzija kaže da se 28. februara 1953. sastao sa najbližim saradnicima, nakon čega se povukao na spavanje. Druga verzija govori o burnoj svađi i njegovom povlačenju u sobu u stanju krajnje uznemirenosti.
Činjenica je da se narednog dana nije pojavio niti se oglasio. Tek kasno uveče 1. marta neko se usudio da uđe u njegovu sobu i zatekao ga je na podu, nemoćnog i bez svesti. Lekari su pozvani tek dan kasnije i ustanovili su masivan moždani udar. Agonija je trajala nekoliko dana.
Petog marta 1953. godine, Josif Visarionovič Džugašvili Staljin je umro. Čovek koji je decenijama vladao strahom, poslednje sate proveo je okružen tišinom, oprezom i ljudima koji su se sami bojali i da mu priđu.
Njegova snaga nije bila u ljubavi masa, već u njihovom parališućem strahu. Čovek koji je opstajao tako što je uništavao, koji je kontrolu održavao kroz krv i tišinu je arhetip vlasti koja ne poznaje granice jer ne priznaje ljudskost kao osnovnu dimenziju postojanja.
U tom ratu nema mira. Samo stalna tenzija između potrebe da se vlada i potrebe da se uništi sve što bi moglo da ugrozi tu vlast.
Gradio je svet gazeći preko svega što mu je stajalo na putu.