Sloboda, izazov, egocentričnost, magnetna privlačnost, moguća je i laka uvredljivost. Hmmm, aspekt afere, brzi ulazak u vezu, a još brži izlazak.
Čovek čija je pojava sama po sebi bila provokacija, boem bez mere, čudak i pesnik. Skandali umesto lagodnosti i život koji udara ili se sudara sa svetom.
Takav je bio Šarl Bodler, strastan do samouništenja, ekscentričan do karikature, previše živ za pravila u kojima su drugi nalazili sigurnost.
U očima društva bio je porok i sramota- kockar, alkoholičar, razvratnik, dužnik, sramota porodice, pesnik čija su dela zabranjivana kao opasna. U vlastitim očima nesrećno dete bez oca koje je celog života nosilo otvorene emotivne rane. Zato se predao strastima u porocima i zato su njegove pesme ogoljene misli bez cenzure, burni ispadi i priznanja bez epiteta.
Odlazio je u otmene pariske restorane obučen kao za giljotinu, kao da svakim korakom podseća da je osuđenik vlastitih strasti. Banalnost je u njemu budila splin– onu plemićku teskobu duha koji ne podnosi prosečnost. Splin se kod osoba poput Bodlera ne leči umerenošću. Pokušava se ugušiti umetnošću, alkoholom, drogom i svim onim što izaziva šok.
A Bodler je imao glad za šokiranjem. Kosu je bojio u zeleno jer je to bila boja apsinta, omiljenog pića pariskih boema, lagao da je policijski špijun, da je homoseksualac, da je ubio i pojeo vlastitog oca. Govorio je monstruozne laži mirno, a svet mu je verovao jer je uživao da ruši granice između istine i provokacije.
U središtu te eksplozivne priče stajala je Žan Dival, crna Venera, kako ju je sam nazivao. Bila je mulatkinja, prostitutka, punih usana i duge crne kose, glumica trećerazrednog pozorišta, žena koju su savremenici prezirali jer nije znala da bude smerna ni zahvalna, već fatalna, hirovita, nemilosrdna. Ona ga je varala, uvlačila u dugove, gurala dublje u zavisnosti. Nije napuštala lako ono što je zapalila. Dvadeset tri godine bila je njegova saputnica. Ljubav kod Bodlera nije bila uteha, već rana koja se ne zatvara. Ostao joj je posvećen do poslednjeg dana ne zato što je bila dobra, već zato što je bila istinita u njegovoj reci strasti.
Voleo ju je uprkos prevarama, obavijao njen lik tugom, a istovremeno joj se divio zbog senzualnosti, strasti kojom je zračila i nečeg istovremeno i božanskog i zverskog što je izbijalo iz nje. Miris njenog tela u njegovim pesmama stvara slike dalekih predela, a luka puna katarki koje odmaraju simbolizuje mir u njenom naručju. Miris njene kose je miris mošusa i kokosa, asocira na tajne koje su u njemu budile strast.
U jednoj od pesama poredi je sa Mesalinom, ženom cara Klaudija koja je bila toliko razvratna da se noću iskradala iz palate, odlazila u javnu kuću i tamo ostajala do zore. Jasan je ponor u kome je bio Bodler, ali i užitak u bolu strasti.
Život mu je bio niz skandala. Rasipništvo koje ga je vodilo do bankrota, beskućništvo uprkos velikom nasledstvu od oca koje je nemilice trošio, prostitutke plaćene zdravljem. Opijum, hašiš, alkohol, stres, pokušaj samoubistva sve je to dovelo na kraju do moždanog udara. Umro je 31. avgusta 1867. godine, a mnoga njegova dela objavljena su tek posle njegove smrti, baš onda kad više nije mogao da bude svedok pobede svojih strasti.
Nije tražio ni priznanje ni oproštaj, a živeo je za intenzitet svega što je radio. Zauzvrat je ostavio poeziju koja i danas miriše na greh, pobunu i strast koju ništa i niko ne može ugasiti.
—Dok udišem miris tvojih toplih grudi,
sklopljenih očiju, u jesenje veče,
ja ponovo vidim te obale sreće
gde jednoličnog sunca oganj rudi;
(Bodler, Šarl, Cveće zla, Egzotični miris, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.)