Nikolaj Vasiljevič Gogolj, pisac ukrajinskog porekla, iako je stvarao na ruskom jeziku, njegov senzibilitet i inspiracija duboko su vezani za ukrajinski prostor i njegovu narodnu kulturu.
Potiče iz porodice ukrajinskih kozaka. Otac mu je bio zemljoposednik i amaterski pisac, sklon pozorištu i književnosti. Upravo je on kod sina probudio interesovanje za umetnost. Na porodičnom imanju u Vasiljevki često su se organizovale pozorišne predstave u kojima su učestvovali i članovi porodice i kmetovi. Gogolj je tu prvi put osetio čari scene, glume i pripovedanja.
Kroz školovanje nije važio za uzornog učenika, ali se isticao duhovitošću, talentom za pisanje, crtanje i glumu. Pokretao je školske listove, pisao satirične tekstove i učestvovao u predstavama. U Petrograd je došao 1828. godine sa velikim ambicijama, ali i bez sigurnih prihoda.
Povezao se sa krugom mladih pisaca i upoznao Puškina, koji je presudno uticao na njegov razvoj. Gogolj je počeo da objavljuje pripovetke i postao poznat kao pisac u čijim se delima mešaju humor, ironija i duboka tuga.
Život u prestonici bio je težak. Radio je kao činovnik i privatni učitelj, upoznao bedu sitnih službenika i licemerje birokratskog aparata i ta iskustva će kasnije oblikovati njegovu književnost.
U pripoveci Šinjel Gogolj prikazuje sudbinu sitnog činovnika Akakija Akakijeviča čiji se život sudara sa bezdušnim sistemom i biva samleven, a zatim se vraća iz tame kao glas istine i savesti.
On je mali čovek, nevidljiv, skroman, sveden na rutinu, reč i papir, niz prepisanih rečenica, mehaničkih pokreta i ponavljanja. Traži samo minimum dostojanstva– jedan šinjel koji će ga sačuvati od hladnoće. Društvo i hijerarhija melju pojedinca, ne vide čoveka, već samo funkciju. Kada mu ukradu jedva kupljeni šinjel, kradu mu identitet, toplinu i poslednju vezu sa životom.
Društvo reaguje bez empatije. Nadređeni ga ponižavaju, policija je ravnodušna, svet je gluv za njegovu tugu. Reč malog čoveka nema težinu, njegov bol ne proizvodi nikakvu promenu. On umire zbog spoznaje da ne postoji ni za koga.
Posle smrti vraća se kao duh. Ono što nije smeo da izgovori kao živ, izgovara kao mrtav. Luta gradom i svlači šinjele sa prolaznika ne iz osvete, već iz potrebe za ravnotežom. Pravda je zadovoljena tek onda kada oseti strah onaj koji je nekada bio moćan i bezosećajan. Tek tada sistem, makar na trenutak, mora da se suoči sa onim koga je zgazio.
Najdublja ironija Gogoljevog sveta je to što Akakije počinje da živi tek posle smrti. Kao duh, on prvi put biva primećen jer mu smrt daje glas. Prolazi kroz transformaciju–iz beznačajnog činovnika postaje simbol savesti i opomena da ono što se potisne, pre ili kasnije, mora da se vrati iz tame.
Dosta je putovao i putovanja su mu donosila mir, ali i pojačavala unutrašnje nemire. Nikada se nije ženio i vodio je povučen, usamljenički život. Pred kraj života sve više se okreće religiji i asketizmu, gubi stvaralačku snagu i zapada u tešku duhovnu krizu. U stanju rastrojstva spalio je rukopis drugog dela romana Mrtve duše, što se smatra jednim od velikih gubitaka u istoriji književnosti. Umro je u Moskvi, u 44. godini.
Gogoljeva proza je jedinstvena po spoju motiva. U ranim delima slika ukrajinski svet koji je pun pesme, običaja i humora, a kasnije sve više prikazuje sivilo gradskog života i poniženost običnog, malog čoveka. Opsesivna fokusiranost je na malim ljudima koji jesu njegovi junaci, ali su, u suštini, gubitnici i ljudi koje društvo ne vidi. Postavljanjem njih u središte svojih dela, stavlja do znanja da upravo bez tih poštenih, nevidljivih ljudi, birokratski aparat ne može da postoji.
Gogolj je pisac koji je znao da nasmeje i uplaši čitaoca, da bude duhovit i tragičan u isto vreme. Njegova književnost nije samo slika jednog doba, već trajan zapis o usamljenosti, apsurdu i potrebi čoveka da bude uvažen i poštovan i da uvaži i poštuje druge.
A šinjel, kao šinjel. Nekoga će štititi od hladne zime, a nekoga od savesti dok ga ne vrati u sopstvenu tamu.