Anton Pavlovič Čehov zauzima posebno mesto u istoriji ruske i svetske književnosti kao pisac kratkih priča, novela i drama.
Odrastao je u skromnoj porodici sa strogim i zahtevnim ocem, trgovcem, koji je disciplinovao decu i njihovu majku strahom i batinama. Majka Jevgenija je pričala priče o životu i putovanjima koje su u njemu probudile ljubav prema pripovedanju. Kada je porodica zapala u finansijsku krizu, roditelji i mlađa deca su otišli u Moskvu, dok je Anton ostao sam u Taganrogu da završi školovanje. Da bi preživeo, davao je časove, pisao kratke humorističke tekstove i objavljivao ih u časopisima.
U Moskvi je upisao Medicinski fakultet jer je verovao da mu medicina daje dodir sa stvarnim životom. Pisanje je u početku bila potreba, ali se ubrzo pretvorilo u poziv. Objavljivao je pod raznim pseudonimima i postepeno prelazio od humora ka psihološkoj prozi.
U središte svojih dela stavio je ono što se ne izgovara i potiskuje. Njegove drame Galeb, Ujka Vanja, Tri sestre i Višnjik govore o običnim ljudima koji sanjaju, čekaju, ali pate u tišini. U njima se menjaju raspoloženja junaka i život im teče samo između rečenica.
Kao lekar, Čehov je imao jako razvijeno saosećanje prema ljudskoj patnji. Pomagao je siromašnima, lečio bez novčane naknade i pisao o ljudskom bolu.
Od mladosti je bolovao od tuberkuloze. Bolest ga je pratila celog života, ali ga nije zaustavila u radu. Umro je u 44. godini, daleko od Rusije, mirno i dostojanstveno.
U svojim delima ne sudi i ne morališe svojim junacima, već ih posmatra i razume. Oni su obični ljudi i tu leži njihova snaga, ali i snaga njegovog pisanja.
Danas se Čehov smatra jednim od utemeljivača modernog pripovedanja i psihološkog realizma u drami. U unutrašnjoj drami… Njegova dela i dalje žive na pozornicama i u knjigama širom sveta jer govore o onome što je nepromenljivo-strahu od života, nadi, propuštenim prilikama.
U drami Ujka Vanja emocije likova plutaju u pogledima, ispod reči koje se ne izgovaraju. To je mesto gde se voli bez uslova, pati u sebi, a bol se nosi kao sudbina.
Sonja voli Astrovа zato što u njemu vidi ono što bi moglo biti. Njena ljubav je čista i puna žrtve. Ne traži ništa za uzvrat jer postoji da voli. Njena ljubav je služenje, molitva i nada koja ne umire ni onda kada za nju nema osnova.
Ujka Vanja je zaljubljen u Jelenu Andrejevnu i to je bol koji nosi sa sobom. On želi da je spasi, da smisao njenom životu kako bi opravdao sopstveni promašeni život. Voli ono što je nedostižno jer samo nedostižna ljubav može ostati čista i večna.
Samo nedostižna…
Jelena je lepa, ali umorna od sveta, zarobljena u braku koji je bez iskonske ljubavi. Ona budi osećanja svih muškaraca oko sebe, ali ne zna šta s njima. Lepota joj donosi samo tugu jer podseća i nju i druge oko nje na sve ono što su mogli, a nisu.
Ovde niko ne voli zdravo, svi vole previše i preduboko, ka sopstvenoj agoniji. Ljubav je bez jasnog oblika i sigurnosti jer se ne ostvaruje.
Na kraju, svi se nadaju nagradi posle smrti, strpljivo je čekaju kao odmor. Da li se ljubavi ne ispunjavaju u ovom životu zato što se čuvaju za večnost?
Pisao je o lomovima u samom čoveku kao o velikim bitkama, a umro je mirno i dostojanstveno, uz čašu šampanjca, ne želeći da primi kiseonik(Sunce u Vodoliji u aspektu sa Plutonom).