Sigmund Frojd. Rođen je 6.05.1856., sa numerološkim kodom 224. Stepeni iz datuma i meseca su pet i jedan.
Lekar duše, čovek koji je prvi put rekao svetu da mnogo toga što radimo i jesmo nije svesno, da duša(dva-četiri) ima podrume, da imamo lično ja, ali imamo i ono ja-ono drugo ja. Znao je da ponekad gledamo na svoj život kao na bajku kako bismo izbegli istinu i da je čovek isti i kad gleda u sopstvenu senku i kad je ne gleda.
Ono što nas boli ne leži u svetu, već u nama.
Upisuje studije medicine na Bečkom univerzitetu. Sin je trgovca vunom. Majka mu je bila puno mlađa od oca. Imao je dva polubrata i šestoro mlađe braće i sestara. Na studijama upoznaje sestrinu prijateljicu, koju će kasnije i oženiti. Nakon završetka istih počinje da radi na Institutu za cerebralnu anatomiju, gde radi istraživanja mozgova odraslih ljudi. Nekoliko godina kasnije bavi se studijama o kokainu i sve to isprobava na sebi. Nakon toga, odlazi u Pariz gde počinje saradnju sa jednim od najpoznatijih neurologa.
To, zapravo, i jeste onaj prelazni period kad počinje da traži svoj pravac i kreće da istražuje uzroke i terapiju histerije putem hipnoze. Vraća se u Beč, gde otvara svoju privatnu praksu, sa već određenim svojim ličnim pravcem u radu i posvećuje se obolelima od histerije.
Histeriju je okarakterisao kao nemogućnost kontrole emocija. Potiče od grčke reči histero-materica. Prvo Egipćani, pa onda stari Grci polaze od toga da je ovaj pojam nastao kod mladih udovica, pa su je mnogi dovodili u vezu sa nezadovoljnim seksualnim životom. Dugo vremena se mislilo da samo žene boluju od histerije. Bolesnik pada, ali se nikada ne povredi, maše rukama i nogama, prisutno je i gušenje i kašalj. Histerija nastaje kao posledica traume u detinjstvu ili odraslom dobu razvodom roditelja, gubitkom bliske osobe, fizičkim ili emocionalnim zlostavljanjem.
Po Frojdu, ulazi se u srž sna, kakav god bio, zato što su to poruke potisnutog uma. Frojd je voleo da komunicira sa svojim pacijentima. Čak se u ordinaciji nalazio i njegov pas zato što je došao do zaključka da su ljudi smireniji kada je prisutna životinja. Razgovori su se vodili u prijatnoj atmosferi. Psihoanaliza ga je dovela do toga da je psihički(duševni) život čoveka podelio na:
- svesno u bilo kom trenutku
- predsvesno(sećanja i misli)
- nesvesno, skriveni deo našeg života-snovi(nesvesno ima simboliku i drugih brojeva)
Broj dva simbolizuje dušu, dom, porodicu, majku ili bilo koju žensku figuru iz našeg života u kombinaciji sa brojem četiri(Saturn-Jarac-ženski princip). Simbol je bolesti u kući, vrlo često ženske osobe, aspekt koji pokazuje emotivnu zatvorenost, teško donošenje odluka po pitanju emocija. To je aspekt gde se neko mora angažovati u pogledu razgovora kako bi se očuvala psiha.
Dvanaest puta je bio nominovan za Nobela iako su njegove mnoge teorije osporavane kasnije(npr. Edipov kompleks), ali, činjenica je da je u ono vreme bio jedan od uticajnijih naučnika u pogledu psihologije što pokazuju njegovi stepeni iz datuma i meseca-analitičnost i praktičnost. Ono što je, zapravo, doneo čovečanstvu je da su otvorene dimenzije razumevanja ljudskog ponašanja i da detinjstvo, dom, majka(dva) imaju značaj na sve naše unutrašnje procese. U tom periodu to su bile izuzetne teorije. Svoje poslednje dane proveo je u Londonu, a danas je ta njegova kuća i muzej.
Neki ljudi su jednostavno rođeni da leče rane koje se ne vide. Frojd je bio jedan od njih, arheolog duše. Verovao je da čovek nije ono što misli da jeste, već ono što ne zna da jeste.
Ako bismo pošli od pretpostavke da je čovek ravna linija između želja i ostvarenja, Frojd nam je pokazao da je to jedna kriva linija, isprepletana u detinjstvu, iz koje se granaju traume, ako ih ima, snovi koje često ne razumemo i strahovi koji lebde tu negde oko nas, kruže oko našeg bića, nevidljivi, avetni, realizovani kroz vrisak. Ponekad duše, a ponekad onaj pravi, realni, oslobađajući.
Pokazao nam je da se čovek ne leči savetom, već razumevanjem, da se istina ne izgovara, već otkopava, ali, kao arheološki sloj, pažljivo, da se ne polomi ono što je krhko. Istina je zakopana duboko, a zatrpana naslagama svega onoga što smo hteli i što nismo, što krijemo, svesno ili nesvesno i čeka da je neko mekanom rukom otkrije, skine prašinu sa svih njenih lica i zaleči je.
A zašto istina nekada ne želi da bude otkrivena? Tada želi da spava mirnim snom mučenika jer je, možda, tako lakše. Ne želi oslobođenje, ne prihvata izlečenje, želi samo da mirno traje i boli(224).
Ipak, Frojd je verovao da istina ne boli, ona nas samo oslobađa. Istinu je tražio u svemu, pacijentima, snovima, greškama u govoru, onome što nenamerno kažemo, a odaje više o nama nego što planiramo.
Za Frojda, duša je bila organ koji nosi duboku istinu o sopstvenom identitetu. Što je dublje proučavao, sve je više razumeo čovečanstvo. Duša vidi ono što se ne pokazuje, oseća ono što se ne izgovara i razume ono što se ne može naučiti.
A svet? Svet se ne menja silom. Svet se menja razumevanjem.
Telo progovara kad duša ćuti(224).