Žorž Sand, Aurora za svoju porodicu, rođena kao Amandina Dipon u Parizu 1804. godine, bila je žena ispred svog vremena. U tadašnje vreme želela je slobodu…
U epohi Napoleonovog zakona žene su bile pravno gotovo nevidljive. Nije pristajala na ulogu poslušne supruge i majke. Brak sa baronom Kazimirom Dudevantom doneo joj je dvoje dece, ali ne i ravnopravnost. U tom odnosu osećala je ličnu i društvenu stegu.
Posle osam godina braka napušta porodični dom i odlazi u Pariz, gde započinje novi život. Tamo piše, radi kao novinar, slika i bira muško književno ime Žorž Sand kao znak otpora i samopotvrde. Oblačila se u mušku odeću, pušila, govorila otvoreno i slobodno, ali njena borba nije bila protiv muškaraca, već protiv nepravde. Verovala je da žena mora imati pravo da sama odlučuje o svom telu, radu i ljubavi.
Iz te životne filozofije nastala je i njena književnost. Pisala je ljubavne, socijalne i seoske romane, pozorišne drame i veliku autobiografiju Povest mog života. U središtu njenog sveta uvek je bila ljubav kao pokretačka sila, energija koja menja ljude i ruši granice.
U njenoj kući okupljali su se najznačajniji umetnici 19. veka–Balzak, Delakroa, Flober, Turgenjev, Viktor Igo.
Nisu je svi razumeli.
Mnogima je bila previše nagla, previše glasna, previše svoja.
Za Ničea je bila krava za pisanje. Napadali su je zbog slobodnog ponašanja i snažne ličnosti jer nije znala za kompromis i stalno je kršila ustaljene norme. Unosila je nemir tamo gde su drugi tražili red. Zato je njen uticaj bio nemerljiv. Iza sebe je ostavila više od stotinu knjiga i hiljade pisama kao trag jedne buntovne svesti koja je menjala tok vremena.
Najpoznatija epizoda njenog života, puna kontroverzi, bila je veza sa Frederikom Šopenom. Upoznali su se u Parizu, a prvi susret bio je daleko od romantičnog. Šopen je bio zatečen njenim izgledom i ponašanjem. Muževna po stilu, nagla, nesputana, sa cigaretom u ruci nasuprot njemu, nežnom, tihom i osetljivom.
Suprotnost ih je spojila. Odnos je planuo iznenada jer njihove prirode nisu mogle da se ignorišu. Njihova veza je bila napetost između njenog nagona za životom i njegovog povlačenja u tišinu, njene vatre i njegove senke.
Ta nestabilnost davala je njihovoj duši i ličnosti i genijalnost i lom.
Veza je trajala gotovo deceniju, ali to za nju nikada nije bio miran odnos. U Šopenu je videla ljubavnika, dete i bolesnika kome treba zaštita. Kroz aktivnu ulogu zaštitnice unosila je energiju, pokret i toplinu. U čitavom haosu bila mu je tišina, potrebna za stvaranje.
Kontradiktornost…
Volela je život, galamu, prijatelje, razgovore, sudare mišljenja. Nije umela da bude statična. Uvek je bila korak ispred, nemirna, promenljiva, spremna da sve iznova pokrene.
Njena toplina se s vremenom pretvorila u brigu bez strasti, ali i ta briga bila je snažna. Štitila je, hranila, nosila teret veze. Kada više nije mogla da gori, znala je da mora da se skloni iz vatre.
Raskid je bio neminovan. Došlo je do porodičnog sukoba između Sandove i njene ćerke, a Šopen je stao na stranu kćerke. To je bio kraj.
Otišao je bez pozdrava i više se nikada nisu videli. Nakon toga, njegovo zdravlje naglo slabi. Umro je ubrzo, a ona nije imala snage da dođe ni na samrtni poziv, ni na sahranu.
Žena koja je volela život i slobodu umrla je 1876. godine u Noanu. Ostavila je za sobom ogroman književni opus i primer žene koja je imala hrabrosti da živi onako kako je osećala i želela.
Viktor Igo je na njenoj sahrani rekao:
—Oplakujem smrtnicu, pozdravljam besmrtnicu.
Besmrtnica u muškom odelu i cigaretom u ruci u Napoleonovoj epohi.