Viktor Igo, rođen 26. 02. 1802., numerološkog koda 123, sa ličnim brojem tri. Pisao je slovima pravde i religije. Njegova dela Jadnici i Zvonar bogorodičine crkve nisu samo književnost, već oličenje humanosti u svetu koji gubi smisao i svrhu. Apeluju da se edukujemo ne zbog diplome, već zbog sebe i svog prosperiteta, da verujemo, ne iz straha, već iz ljubavi u samog Boga, da budemo stvaraoci, ne zbog slave i lične afirmacije, nego da bi svet postao bolje mesto za sve nas.
Njegov lični broj tri simbol je jačine reči, razumevanja i potrebe da se govori istina i onda kada je lakše i lagodnije živeti u tišini i laži. Stvorio je lik Žan Valžana, čoveka čiji je život postao hronika grehova, kazni i iskupljenja, ali i konstantne borbe između svetlosti i tame.
Žan Valžan nije rođen kao grešnik, postao je grešnik iz nužde.
Ukraden hleb za sestrinu gladnu decu bio je njegov prvi dug svetu, a svet mu je uzvratio dugom koji je bio mnogo veći. Godine robije, lanaca, poniženja, prezrivih pogleda.
Čovek može da plati kaznu, ali kako da plati moralno poniženje?
Kako da vrati dostojanstvo koje mu je oduzeto?
Tu počinje njegov put…
Zatvorska kazna nije bila kraj njegovog duga, bila je tek početak. U njemu su se sudarali ogorčenost i milosrđe. Mogao je da izabere mržnju, da postane zločinac bez duše, ono što su drugi u njemu videli. Jedan čin dobrote, oproštaj sveštenika i nova prilika za život zapalili su u njemu svetlo koje više nikada nije moglo potpuno da se ugasi(broj tri). Ali…
Tada počinje najteže plaćanje duga, duga prema sopstvenoj savesti.
Svaki njegov korak bio je pokušaj iskupljenja, svaka dobra odluka suze nad sopstvenom prošlošću. Kroz ljubav i žrtvu prema Kozeti, u tišini kojom je podnosio progon, vraćao je svetu ono što mu je svet uskratio- dobrotu jer je razumeo da moral ne traži osvetu, već ravnotežu.
A ona ne dolazi bez bola.
Žan Valžan živi u stalnom strahu da će se istina otkriti, da će prošlost uništiti ono malo sreće koju je zaslužio. On čini dobra dela, pomaže siromašnima, ali zna da je dug senka koja se ne odvaja od čoveka. Kada odluči da otkrije istinu o sebi, svojoj prošlosti i poreklu da neko drugi ne bi stradao umesto njega, preuzima odgovornost, rizikuje sve birajući najteži put, put moralne čistote.
To je trenutak kada njegova duša postaje veća od njegovog straha.
On ne plaća svoj dug novcem i kaznom, već ljubavlju, brigom, žrtvom, ćutanjem. Plaća ga odricanjem od sopstvene sreće kako bi drugi mogli da žive i dišu slobodno. Kada na kraju ostane sam i skoro zaboravljen, njegova smrt je oslobođenje jer je otplatio dug.
Čovek koji je ukrao hleb umire kao čovek koji je drugima dao život. Grešnik odlazi kao pravednik, zatvorenik umire kao slobodan čovek…
Priča o Žanu Valžanu je priča o emociji koja preobražava, suzi koja spira grehove, dugovima koje možemo vratiti samo ako odlučimo da budemo bolji nego što smo bili.
To je priča zbog koje srce zadrhti i oči zasuze. U Žanu Valžanu prepoznajemo sebe i svoju nadu da nijedan dug nije večan ako je srce spremno da ga otplati iskrenim pokajanjem.
Viktor Igo nam je u nasleđe ostavio amanet da u sebi tražimo mudrost, veru i hrabrost koja ostaje uspravna čak i kada je svet surov.
Možda je najveća poruka da svako od nas nosi svoje breme, svoje dugove, svoje lomove i svoj krst. Svako od nas gori na svojoj lomači koja se nikada ne gasi. Ne tinja, ne bukti, gori uvek isto. Ako u sebi sačuvamo moral, ljubav i veru, tada život nije kazna, već čistilište.
Čovek koji veruje, ma koliko bio neshvaćen ili odbačen, ostaje svetionik u tami.
Svaki grešnik, ukoliko se pokaje, odlazi kao pravednik…