Momčilo Nastasijević rođen je 6. oktobra 1894. godine u Gornjem Milanovcu, u porodici neimarskog porekla. Osnovno obrazovanje započeo je u rodnom gradu, nastavio u Čačku, a završio u Beogradu, gde kasnije upisuje studije francuskog jezika i književnosti. Tokom Prvog svetskog rata boravi ponovo u Gornjem Milanovcu, dok se po završetku rata njegova porodica trajno seli u Beograd. U tom periodu Nastasijević se kreće u krugu pesnika i umetnika, ali ostaje po strani u odnosu na dominantne književne tokove.
Po okončanju studija zaposlio se kao profesor u beogradskoj gimnaziji, gde je radio sve do smrti. Za razliku od većine svojih savremenika, relativno kasno započinje sa objavljivanjem književnih dela. Prvu zbirku poezije, Pet lirskih krugova, objavljuje 1932. godine. Iako je zbirka prepoznata u užim književnim krugovima, pesnik je u tadašnjim antologijama uglavnom bio zastupljen pojedinačnim pesmama.
Njegova poezija se razlikuje od drugih jezikom, stilom i pogledom na svet. Egzistencija ljudi kod njega ne zavisi od razočarenja ili loma, izazvanog Prvim svetskim ratom.
U stihovima dominiraju strah, teskoba i slutnje smrti, ali ta tematika nije vezana za društvene ili istorijske okolnosti. Reč je o ličnom, univerzalnom strahu od samog postojanja, koji prožima čitavo njegovo književno stvaranje.
Traga za maternjom melodijom kroz narodni govor, jezik religije i srednjovekovnu književnost. Stihovi su neizrecivi i tajanstveni, kojima igrom reči uvodi čitaoca u svoj zatvoren svet.
Posebno se izdvajao u vremenu u kojem je živeo jer se njegov život tumači kao priča o dubokoj i trajnoj samoći, stvaralačkoj, javnoj i ličnoj.
Pesma Tuga u kamenu mesto je gde je tuga skamenjena, večna i neprolazna.
Ona je u kamenu kao trajanje, ne može se rasuti, isplakati, razbiti. Stoji u srcu teška i hladna kao nepomični spomenik bola. U tome i leži njena zastrašujuća snaga jer ono što je u kamenu ne vene, ne bledi i ne umire.
Krik duše pokušava da probije zidove sveta, ali ostaje bez odgovora jer svet je zatvoren i gluv. Razumevanja nema, niko ga ne čuje.
Iz tame se pojavljuje majka kao neraskidiva veza sa poreklom i sopstvenim bićem. Ona je ono prvo ja iz koga smo potekli i kome se, makar u mislima, uvek vraćamo.
Veza sa majkom ne može se preseći. Ona je kao pupčana vrpca koja se nikada potpuno ne preseca.
Zato je bol veći jer gubitak i udaljenost ne brišu povezanost, samo je produbljuju.
Majka je utočište koje više nije dostižno, ali je uvek prisutno. Ona je tišina koja razume, jedina koja bi mogla da čuje krik. Kada nje nema, krik ostaje bez odgovora, bez zagrljaja, bez utehe.
Pesnik želi da pobegne, ali bekstvo je iluzija. Kako pobeći od sebe? Kako napustiti sopstvenu tugu ako je ona u kamenu, a kamen u nama?
Ostanak je bolan, ali je jedini ispravan put jer čovek može da promeni prostor, ali ne može sopstveno srce. Od sebe se ne beži. Lični bol je jedini pratilac koji nas nikada ne napušta.
Tuga u kamenu peva o trajnoj rani, nečemu što se ne može isplakati do kraja, bolu koji je način postojanja. Spasa nema, jedini smisao je u patnji i ostanku.
Ostati znači nositi. Nositi znači trpeti.Trpeti znači živeti sa kamenom u grudima.
Postoje tuge koje ne prolaze i ne blede vremenom. Pretvaraju se u tišinu i kamen. Taj kamen, ma koliko bio hladan, kuca negde duboko kao srce koje je naučeno da boli.
Nastasijević je bio slabog zdravlja i oboleo je od tuberkuloze. Umro je u Beogradu 13. februara 1938. godine, u četrdeset četvrtoj godini života. Tek nakon njegove smrti, zahvaljujući prijateljima, objavljena su sabrana dela: Pesme, Rane pesme i varijante, Hronika moje varoši, Iz tamnog vilajeta, Rane priče i Drame.
—A svićem sa zorama, a s večeri setno nestaje me za gorama…
(Nastasijević, Momčilo, Tuga u kamenu, Pesme, Novosti, 2005.)