Kada su Pisma iz Norveške prvi put objavljena 1914. godine, književni svet nije bio spreman da ih čuje. U ratnom vremenu nisu naišla na odjek, čak su i okarakterisana kao izdaja u trenutku nacionalne borbe za slobodu. Tek mnogo kasnije pronalaze svoje čitaoce.
U vremenu kada su žene retko pisale, posebno prozu, Pisma iz Norveške stvaraju svoj put.
Traže da se zadržimo i razmislimo jer ne dobijamo odgovore odmah.
Traže da usporimo i teraju na dijalog sa samim sobom.
Isidora Sekulić je 1913. godine krenula na sever Evrope putem koji je bio nevidljiv, ali za nju duboko potresan. Pisma iz Norveške nastaju na tom putu kao putopis i prostor između refleksija i osećanja.
Sever…
Beleži prirodu i odnos čoveka prema njoj, a fjordovi su samo duboke tišine u kojima se sabiraju misli, gde je svaki kamen precizan u svojoj dimenziji. Baš tu ona pronalazi red i moralnu čistotu.
Hladnoća…
Preispituje ličnu filozofiju i intimu pred tišinom sveta. Ne pronalazi smisao.
U tišini severa priroda primorava čoveka da ostane sa sobom i svojim istinama. U toj hladnoći koja razotkriva dušu, čovek postaje sopstveni odjek, izgubljen u beskraju tišine koja ga ostavlja samog pred dubinom koja nema dno, ali ima istinu.
Nema dno, ali ima surovu istinu…
Sever je kretanje ka tišini, jasnoći i postojanju u kome nema ni emocije, ni iluzije. A ona nije stigla na sever lako.
Opisuje ga kao način postojanja. Tišina, daljina, zima. Norveški domovi, ljudi koji opstaju kroz rad, znanje i disciplinu, civilizacija koja se gradi strpljenjem. Škole postoje tamo gde ni ptice ne prolaze, majke uče decu da čitaju u svetu u kome je obrazovanje opstanak, a ne privilegija.
Norveška postaje okvir u kome sve što dolazi iz spoljašnjeg sveta polako otpada, a unutrašnji glas čuje se jasnije nego ikada. Kroz Norvešku posmatra Evropu, Balkan i, na kraju, sebe samu.
Razlika između hladne discipline severa i duše juga je očigledna. Ona ne osudjuje, već samo traži ravnotežu.
Oseća hladnoću…
Stapa se sa svetom oko sebe. Fjordovi postaju njena misao, noći bez tame unutrašnji prostor, a kamen i vetar produžetak njenog bića. Baš u tom dodiru briše granice između sebe i sveta i više ne zna da li osluškuje prirodu ili priroda oskuškuje nju.
Tišina polako ulazi pod kožu i pretvara se u bolnu spoznaju iz koje nema povratka. Tekst, iako je hladan, diše u rečenicama i postaje produžetak, a ona žena koja putuje, misli i oseća, žena koja u tuđem prostoru pronalazi sopstvene granice između uzdržavanja i čežnje, discipline i potrebe za slobodom.
Povratak jugu je povratak kući, ali i sebi. Ona više nije ista jer svet se menja kao i čovek u njemu.
Povratak donosi udaljavanje od svega poznatog kao da među svojim ljudima ostaje stranac, obeležena tišinom koju je ponela sa sobom, neshvaćena, usamljena među ljudima i zauvek pomerena iz sveta koji je nekada nazivala svojim.
Pisma iz Norveške ostaju osećaj o tišini i snazi jedne svesti koja je imala hrabrosti da ode dublje nego što je vreme očekivalo i dozvoljavalo.
Rođena u patrijarhalnom svetu, granice je prešla znanjem, disciplinom i upornošću. Školovala se, putovala, učila, doktorirala, postala član Srpske akademije nauka i umetnosti. Taj put nije bio lagan. Njena samostalnost i intelektualna snaga često su izazivale otpor, kao da je društvo pokušavalo da je vrati unazad, tamo gde joj više nije bilo mesto.
Knjiga se ne završava. Ostaje da traje kao pukotina kroz koju istina neprestano prodire.Kad se zatvori poslednja stranica, ne prestaje tišina. U toj tišini reči iz knjige i dalje odzvanjaju.
Putopis po ivici sveta hladnoće…