Vinsent van Gog jedan je od umetnika čije je ime postalo simbol i genija i patnje. Danas ga smatramo jednim od najvažnijih slikara postimpresionizma, ali za života je bio gotovo nevidljiv. Slava, priznanje i razumevanje stigli su tek nakon njegove smrti, kada on više nije mogao da ih oseti.
Nevidljiv…
Živeo je život obeležen unutrašnjim nemirima. Nije tražio bogatstvo ili ugled, tražio je smisao, bliskost i potvrdu da njegov rad vredi, a retko je nailazio na odgovor.
Rođen je u strogoj protestantskoj porodici, u kojoj su disciplina i osećaj krivice bili deo svakodnevice. Osećaj nepripadanja pratiće ga celog života, u porodici, među ljudima, čak i u umetnosti.
Tokom života očajnički je tražio bliskost i emotivnu i duhovnu. Zaljubljivao se snažno, ali je ljubav gotovo uvek bila neuzvraćena. I prijateljstva su mu bila nestabilna. Ljudi su dolazili i odlazili, a on je ostajao sam.
Pokušavao je da se posveti veri, da pronađe utehu u Bogu, ali mu ni to nije donelo mir. Ono što mu je jedino ostalo kao oslonac bila je umetnost. Kroz boju, liniju i pokret četkice stvarao je svet koji je bio lepši, topliji i smisleniji od stvarnosti u kojoj je živeo.
Slikanju se ozbiljno posvetio tek u kasnim dvadesetim godinama. Nije prošao klasičnu akademsku obuku, ali je radio opsesivno. Za manje od deset godina stvorio je više od dve hiljade crteža i slika.
Njegova dela su bila ispovesti. Slikao je seljake, radnike, pejzaže, cveće i samo sebe, kao da je kroz umetnost pokušavao da razume i svet i sopstvenu unutrašnju borbu.
Njegovo psihičko stanje se vremenom pogoršavalo. Epileptični napadi, depresija i unutrašnji konflikti kulminirali su u poznatom incidentu kada je, posle svađe sa Polom Gogenom, sebi povredio uvo. Nakon toga je smešten u bolnicu.
Iako je i u tom periodu stvarao neka od svojih najpoznatijih dela, unutrašnja patnja nije prestajala. Godine 1890., sa samo 37 godina, izvršio je samoubistvo. Postepeno je počeo da sumnja u svoju sposobnost slikanja i izvršio je samoubistvo u godini u kojoj je naslikao Zvezdanu noć.
Svet ga je tek tada počeo otkrivati.
Van Gogova umetnost danas važi za jednu od najupečatljivijih u istoriji slikarstva. Njegovi Suncokreti su eksplozija boje i energije. Zvezdana noć je unutrašnji kosmos čoveka koji ne nalazi mir. U dolini su udobno smešteni topli domovi jednostavnih seljaka. Žut odsjaj iz njihovih pravougaonih prozora sjedinjuje ih sa žutim okruglim zvezdama gore u svemiru. Drvo čempresa se diže u visinu i puno života dominira u prvom planu. Paralelno s crkvenim zvonom paraju zvezdano nebo, povezujući zemlju sa onostranim i mističnim.
Nebo je osvetljeno oreolima zvezda i veselim oblacima koji se kotrljaju. Van Gog je naslikao prost svet i tihi spokoj jednostavnih, skromnih ljudi, hranjenih prirodom i u skladu sa univerzalnim silama o čemu je i sam sanjao jer je bio duboko uznemiren i depresivan čovek.
Nevidljiv, niti je video sam sebe, niti je svet video njega.
Crveni vinogradi ostali su zapamćeni kao jedina slika koju je uspeo da proda za života.
Crtao je ljude kroz njihove tajne. U svakom liku, predmetu, pejzažu čitao je tugu, radost, usamljenost, svetlost u senkama. U tom svetu je bilo sve što se oseća i sluti.
Van Gog je delovao neobično, povučeno i gotovo opsesivno u svojoj unutrašnjoj tišini. Njegova ekspresija kroz boju i poteze četkicom bila je maska i prozor u isto vreme. Skrivao je svoju ranjivost pokretom ruke i plavom bojom po platnu.
Ljubav, lepota i istina bile su svetionici i putokazi ka onome što nadmašuje samog čoveka i njegovu svakodnevicu.. Četkica, natopljena plavom bojom, platno i nebo, puno zvezda. Lepota u pokretu koji ne odlazi.
Mističnost je u sposobnosti da se svet vidi ne onakvim kakav jeste, već kakav bi mogao biti u pokretu četkice.
Danas se njegova dela čuvaju u najvećim svetskim muzejima, a Muzej Van Goga u Amsterdamu svedoči o putu čoveka koji je bio neshvaćen dok je bio živ, ali je zauvek promenio umetnost.
Postade zauvek vidljiv u beskraju plavetnila.