Franc Kafka, pisac jevrejskog porekla, rođen je u Pragu, a ostavio je poseban trag u književnosti 20. veka. Bio je povučen, bolešljiv i gotovo nepoznat kao pisac do kraja svog života. Ipak, njegova unutrašnja drama oblikovala je dela koja su promenila način na koji razmišljamo o svetu, sopstvenom identitetu i krivici.
Kafka je odrastao u Austro-Ugarskoj monarhiji, u porodici u kojoj je dominirao snažan, autoritativan otac. Taj odnos bio je ključan za Kafkin psihološki razvoj. Otac je predstavljao silu, ambiciju i uspeh u društvu, a Kafka je bio melanholičnog duha, introspektivan i stalno je preispitivao sopstvenu vrednost. Osećaj nedovoljne vrednosti i straha od autoriteta koji mu je nametnuo otac konstantnim nipodaštavanjem i prezirom pratio ga je čitavog života.
Školovanje u prestižnoj nemačkoj gimnaziji dodatno je pojačalo njegovu usamljenost i unutrašnji nemir. Tu se osećao skučeno i neshvaćeno i upravo tada i počinje da piše kao način da preživi sopstvene misli.
Pod očevim pritiskom upisao je pravo iako ga to nije ispunjavalo. U tom periodu upoznaje Maksa Broda, prijatelja koji će postati ključna figura u njegovom životu. Brod je bio otvoren, energičan, društven, ali je u Kafkinom talentu prepoznao ono što sam Kafka nije umeo da vidi.
Prepoznao je dušu koja boli.
Kafka je radio kao činovnik u osiguravajućem društvu, a noću pisao. Iz tih noćnih sati nastaju njegova najpoznatija dela Presuda, Metamorfoza, Proces.
Ljubavni život bio mu je težak kao i porodični. Veze su mu obeležili strah od bliskosti i osećaj krivice. Sa Felis Bauer vodio je dugu korespodenciju pismima, punu strasti i sumnje. Dva puta su se verili i dva puta razilazili. Kafka je želeo ljubav, ali se istovremeno bojao života koji ljubav zahteva.
1917. oboleo je od tuberkuloze koja je ubrzala njegovu izolaciju i osećaj da je svet mesto neprijateljskih sila. Ubrzo upoznaje Džuli Vorizek, siromašnu devojku bez škole, koja pristaje da se uda za njega uprkos njegovoj bolesti. Ona nije imala ništa, ali je imala sve, imala je dušu.
Otac je presudio ovom njegovom izboru prebacivanjem i ponižavanjem, tako da Kafka raskida veridbu i slomljen odlazi iz Praga, što dalje od oca. U Pismima ocu, koje nikada nije poslao, Kafka je izneo sav bol, strah i razumevanje koje je nosio u sebi. Nije optuživao oca za patnju koju mu je naneo, pokušavao je da ga razume, ali je jasno pokazao koliko je taj odnos oblikovao njegovu ličnu nesigurnost.
Pred kraj života bio je fizički slab, ali emotivno vezan za Doru Diamant, ženu koja mu je donela kratko olakšanje i nadu. Planirali su novi početak i preseljenje u Palestinu, ali bolest je bila jača. Umro je 1924. godine, gotovo nepoznat, sa molbom prijatelju da mu se svi rukopisi unište.
Maks Brod tu molbu nije ispunio. Sačuvao je i objavio Kafkina dela, verujući da svet mora da ih pročita i bio je u pravu.
Danas Kafka simbolizuje modernog čoveka koji je izgubljen i preplašen u savremenom svetu, ali duboko svestan svega. Njegova proza je unutrašnji mozaik ljudske težine i usamljenosti, prenet na papir(Mesec u Blizancima u aspektu sa Uranom).
Kafkino delo Metamorfoza ilustruje naglu promenu(Mesec u aspektu sa Uranom), nepredvidivu energiju koja razbija postojeći ustaljeni red stvari i potpuno menja život i sudbinu glavnog junaka, Gregora Samsa.
Probudio se jednog jutra pretvoren u bubašvabu. Svet u kome je živeo više ga nije priznavao zato što je postao nepodnošljiv za postojeći poredak oko sebe koji voli samo ono što može da upotrebi. Njegovo telo nije moglo više da radi i da služi svrsi i zato se svi povlače od njega. Nije ga prihvatio svet bez duše jer je imao dušu.
U njegovoj sobi vreme nije teklo isto. Zidovi su bliži, vazduh je gušći, a tišina glasnija od svih reči koje mu porodica više nije ni upućivala. Njegov glas, pretvoren u šum, niko nije hteo da razume. Tragedija.
Tragedija, veća od one što je postao insekt jer je prestao da bude sagovornik.
Otac u toj tišini uzima vlast nad prostorom i pravilima i ne podnosi da sin postoji izvan funkcije onog koji radi i izdržava porodicu. Vraćao ga je u sobu pretećim pokretima, u tamu, da se ne vidi. Jedna jabuka, bačena iz ruke koja je trebalo da štiti, ostala je u Gregorovom telu kao rana, ali i kao dokaz da ljubav ne preživljava kada se čovek više ne uklapa.
Majka je gledala u njega neodređeno, ne znajući da li je dete ili greška. Nije mogla da ga zagrli, ali nije mogla ni da ga potpuno odbaci. Njene oči su govorile da se sve raspalo i to ju je plašilo više od svega. Njena ljubav bez hrabrosti ostala je samo prazan pogled iz daljine.
Pogled…
Sestra je nosila ljudskost umesto njega. Hranila ga je, čistila njegov prostor, pokušavala da sačuva tragove onoga što je bio. Vremenom, i Greta je učila jezik većine. Naučila je da je lakše živeti bez onoga ko podseća na slabost i opredelila se za njegovo brisanje iz njihovih života jer je tako lakše.
Jer je tako lakše…
Gregor je razumeo i povukao se. Njegovo postojanje više nije imalo smisla jer je bio višak u sistemu koji priznaje samo korisno. Postajući insekt prestao je da bude alat i time je počinio smrtni greh.
Greh jer više nisi koristan…
Umro je kao greška koja se sama briše.
Porodica i svet oko njega imali su jasnu poruku koju niko nije želeo da izgovori naglas-čovek ne nestaje kada izgubi oblik, već kada izgubi pravo da bude beskoristan.
Metamorfoza…Ovo nije priča o telesnoj promeni. Ovo je priča o tome šta se dešava sa dušom kad više nema svrhu u tuđim očima.
Prestaje da bude sagovornik.
Tragedija…