Leonardo da Vinči rođen je 15. 04. 1452., sa kodom 134 i ličnim brojem 4.
Broj jedan stoji uspravno, nezavistan, uz viziju i liderstvo. To je lider koji ne sledi, već je sam svoj gospodar, pionir koji ne imitira, već inovira, duh koji ne pristaje, već dominira.
Jedan kao volja i svesnost, tri kao enciklopedija znanja, a četiri kao Saturnov simbol reda, rada, trajanja i temelja. Bio je stvaralac svetlosti u doba senke, ali njegova svetlost nije bila zaslepljujuća, već unutrašnja. Inteligencija mu nije bila akademska, već drevna, povezana sa izvorom svega.
U njegovom umu, medicina i umetnost se nisu razlikovale.
Autopsija tela bila je čin poštovanja, akt otkrivanja arhitekture božanskog u ljudskom obliku.
Ono što je za svet bilo svetogrđe, za njega je bilo sveto znanje.
Njegova ruka je bila oruđe stvaranja u službi beskonačnosti. U njoj su se smenjivali crteži letećih mašina, proučavao se protok krvi i Vitruvijanski čovek. Svakim potezom nije crtao formu, već je prenosio impulse iz dublje dimenzije, kao da on ne crta, već da crtanje samo prolazi kroz njega.
Vitruvijanski čovek je mapa čoveka u kosmosu.
Figura upisana u krug i kvadrat koji nosi snažnu simboliku pokretanja. Kvadrat je zemlja kao materija, a krug nebo, beskonačnost, duh i večnost. Čovek stoji između ta dva oblika, razapet, ali savršeno uklopljen.
Čovek kao most između zemlje i neba.
Raširene ruke i noge govore o pokretu, kao da figura istovremeno stoji mirno i širi se u svim pravcima. Simbolizuju ideju da je čovek mera svih stvari u smislu ravnoteže. U njemu se presecaju i geometrija i život.
Život je kao geometrija, izgleda.
Središte kruga je pupak kao izvor života, veza sa majkom, ali i sa korenima. Središte kvadrata su razum i pokret kroz stabilnost. Slikar tako govori da je čovek istovremeno biće instinkta i biće razuma, prirode i matematike.
Vitruvijanski čovek je harmonija. On poručuje da je savršenstvo moguće kada telo, duh i um stoje u balansu. On je ideja da univerzum ima red, a da je čovek deo tog reda.
Čovek je mali u odnosu na kosmos, ali nosi kosmos u sebi.
Slikar ni život nije život u klasičnom smislu. Bio je sam, ali ne i usamljen. U tom prostoru tišine gradio je svetove, u tom trenutku razumljive samo njegovom umu genija. Njegova ambicija nije bila glad za slavom, već unutrašnja potreba da spozna, razume, spoji, naslika, skicira, shvati.
On nije bio ni umetnik, ni naučnik, ni filozof, ni pisac, ni lekar, bio je sve to, ali bez granica, bez potrebe da se imenuje.
Disciplinovan poput monaha(lični broj četiri). Broj četiri u kodu dao mu je snagu da traje i posle smrti. Njegovo znanje ne gubi na snazi i značaju. Postao je sinonim za ljude koji grade mostove između zemaljskog i nebeskog, onih koji ne žive da bi se svideli, već da bi služili višoj svrsi, onome zbog čega su se rodili.
Razumeo je da sloboda ne dolazi spolja, ona se dostiže iznutra, ona je mukotrpan izbor iz dana u dan. Da bismo bili slobodni, moramo znati, moramo raditi, moramo izdržati samoću i nerazumevanje, ljudske gluposti, prezir i skandale.
I zato… Njegovo ime nikada neće pripadati prošlosti. Ono je šapat u svakom umetničkom studiju, u svakoj laboratoriji, u svakom srcu onih koji tragaju za znanjem, istinom, istinskom spoznajom onoga što nas okružuje i što možemo kao ljudska bića.
On nije umro, preselio se u polje simbola, tamo gde traje ono što ne stari, tamo gde broj nije broj, već znak, gde znanje nije orden, već dužnost, gde svetlost nije svetlo, već put.
A život? Život kao život, nije linija između rođenja i smrti, već krug koji se neprestano širi ka znanju, razumevanju i slobodi.
Bio je broj jedan među mnoštvom, četiri koji traje i tri kao brilijantan intelekt. Bio je svaki broj…
Veličina mu ne leži u delima koja je ostavio, već u širini duha. Čovek je mali u odnosu na kosmos, ali nosi kosmos u sebi.
Leonardo da Vinči nije bio, on jeste(lični broj četiri).
Ono što je utvrdila večnost ne robuje prolaznosti.