Milutin Bojić, pesnik, dramski pisac i književni kritičar, iz vredne zanatske porodice u kojoj su rad, čestitost i istrajnost bili tradicija. Prizemnim pristupom dao je rečima trajanje i postojanost.
Balkanski ratovi i Prvi svetski rat oblikovali su njegovu poeziju. Kratak život, a dela koja su upornošću nadrasla vreme.
Rodoljubivi zanos natapa epopeju Večna straža kao i pesme u zbirci Pesme bola i ponosa, objavljenoj u Solunu. Stihovi Plave grobnice postali su simbol narodnog stradanja i dostojanstva, svečani zavet pamćenja i tihi poklon žrtvama.
Patnje i stradanja srpskog naroda tokom povlačenja preko Albanije sačuvao je od zaborava stvarajući spomenik od reči onima koji su zauvek ostali pod nebom Jonskog mora. Njegovi stihovi su krik rodoljublja i ljubavi prema otadžbini, u svakom se bori za opstanak uz zvuke bubnjeva i truba.
Prometeji nade, apostoli jada u nemogućim uslovima hodali su kroz tamu albanskih gudura kao da nose sunce u rukama.
Srpski vojnici, neki još deca, rađali su novu snagu iz bola tamo gde je i misao posustala. Nekadašnji venci i prolazna radost celog jednog roda, umorni, gladni, ranjeni, bolesni, ali ponosni, na leđima nose teret naroda, a u pogledima plamti plava iskra koja ne pristaje na predaju jer dom sjaja stvara na gomili raka. Svaki korak istorija, a dah zavet da se svetlo neće ugasiti.
Padali su da bi drugi ustali, ćutali da bi pesma jednog dana mogla da se čuje. Nihove ruke, ispucale od zime i ratnih muka, grube i blage, nosile su veru da će sloboda doći.
I ovakve, goloruke i bosonoge, smrt ih nije nosila u zaborav, već u legendu. Smrznuti koraci po snežnim planinama i pogledi prema horizontu večna su straža srpskog naroda.
Postali su junaci tvrdoglave nacije koja je u njima videla svoju sudbinu, svoje sutra i svoje dostojanstvo.
Pesnik im drži opelo koje postaje zavet, molitva, zakletva, a uspomena na sve one čije su kosti ostale u moru, planinama i bespućima.
I sam je nosio taj teret na duši. Teško bolestan, iznemogao od tuberkuloze i ratnog stradanja, napisao je svojoj verenici reči koje svedoče o njegovoj ličnoj tragediji, ali i o strašnoj sudbini njegovog naroda:
Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i telo. Da, ja dobro vidim svoj kraj. Ostaću ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini.
Nije dočekao slobodu. Sahranjen je na Vojničkom groblju, među onima kojima je posvetio svoje najpotresnije stihove. Kasnije je prenet u Beograd, gde je našao svoj večni mir na Novom groblju.
Desanka Maksimović bila je jedna od najblistavijih zvezda srpske književnosti, pesnikinja, pripovedač, pisac za decu, prevodilac sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Obrazovana i predana, radila je kao profesor književnosti, putovala širom Evrope i sveta i bila cenjena u društvu najistaknutijih književnika svog vremena. Objavila je oko pedeset knjiga poezije i proze. Njena poezija je ljubavna i rodoljubiva, poletna i ozbiljna, nežna i snažna kao glas duše koja ume da voli i da strada. Smislen i temeljan način pisanja je pesme Predosećanje, Strepnja, Opomena, Na buri, Tražim pomilovanje, Pokošena livada učinio njenim najpoznatijim pesmama. Tokom života bila je predložena od strane svojih kolega za Nobelovu nagradu, a nosilac je i Ordena Svetog Save, priznanja koje je potvrdilo njeno neprolazno mesto u srpskoj kulturi.
Krvava bajka zauzima posebno mesto u srpskoj književnosti kao jedna od najpotresnijih pesama, posvećenih nevinim žrtvama. Ona je rana koja peva. U njoj drhte koraci dece koja su tek zakoračila u život, a već su bila pozvana da stanu pred cevi, pred hladan pogled smrti koji ne zna za godine.
Stihovi teku kao suza koja ne pada, kao dah majke koji se zaglavio u grudima, kao molitva koja želi da je nebo čuje. U njima se spajaju smeh nevinog deteta i pucanj krvnika, bajka i krv. U toj bajci dobre vile ne postoje, princeze ne budi poljubac, kraljevstvo ne spasava hrabri carev sin jer su sinovi već postrojeni uza zid, mladi, nevini, ponosni, sa zvezdom u oku i strahom koji nisu stigli ni da izgovore.
Napisala je tu pesmu kao da je držala svako dete za ruku, kao da je čuvala njihovu poslednju misao, kao da je preuzela na sebe ono što nijedna majka ne može da izdrži ni u snu.
Krvava bajka je zaveštanje, plač male zemlje seljaka na brdovitom Balkanu koji je pesnikinja pretvorila u reči da ga ne prekrije samo prašina pamćenja. Iz njega se rađa bes, iz besa pesma, a iz pesme tuga i obećanje da nevinost više nikada neće biti žrtva mraka.
U Plavoj grobnici i Krvavoj bajci piše Merkur u Biku koji ne dozvoljava rečima da izblede, uspomenama da oslabe i žrtvama da postanu fusnote istorije. Njihovi stihovi postali su kamene ploče naše kolektivne duše.
Bojićev hram je pesma o vojnicima koji su pali bez imena i zastave, ali sa nebeskim dostojanstvom. Desankin je vapaj zbog nevino streljanih đaka kao bol majke koji vreme neće ublažiti. Dve pesme, dva lica istog bola. Jedna iz dubine mora spava u plavetnilu i veliča junake, druga iz dubine majčinske utrobe krvari i oplakuje nevine kragujevačke žrtve.
Odjekuju koraci i pucnji, čuje se ista muzika- naroda koji strada, ali se ne predaje, naroda koji nosi tugu kao orden.
Jedno nebo, dve pesme i dva stuba večnosti između kojih se susreću Bojić i Desanka, u stihu koji je večan, bolu koji je snaga i rodoljublju koje je postalo doslednost.
Moj srpski narod…