Jezik nije čoveku dat samo zato da bi mogao tražiti papuče ili još malo čaja. Jezikom čovek, svaki ponaosob, pokazuje dušu, besmrtnu sa svoje jedinstvenosti sadržane u načinu, više no u predmetu govora.
(Slobodan Selenić, Očevi i oci. Laguna, Beograd, 2009.)
Slobodan Selenić, pisac, esejista, pozorišni kritičar, dramaturg, profesor čija dela i danas svedoče jednom vremenu koje nas je oblikovalo i upozoravaju one koji pokušavaju da zaborave.
Njegove rečenice sadržale su više od onoga što likovi izgovaraju. Brzim umom i povezivanjem, pisao je o svetu koji se polako raspadao, o propasti građanskog sloja, sukobu tradicije i savremenog, identitetu, razapetom između istoka i zapada.
Njegovi junaci se nalaze na raskršću, razapeti između ličnih ideala i ustupaka koje moraju da naprave, između evropskog modernizma i balkanskog primitivizma. Previranja u likovima su i nedoumica samog pisca o tome da li čovek može da sačuva identitet onda kada se svet oko njega raspada.
Očevi i oci je roman čiji su likovi rastrzani između očekivanja svojih predaka i ličnih težnji koje vuku ka modernijem i slobodnijem dobu. Stoje na liniji koja razdvaja prošlost, koju ne mogu da zaborave, i budućnost, koju ne mogu da oblikuju onako kako žele jer ih zajednica, poreklo i sećanje stalno vraćaju unazad.
Stevan Medaković studira u Engleskoj, ženi se Elizabetom i vraća u Beograd. Dobijaju sina Mihajla i život bi trebalo da teče ustaljenim ritmom, onako kako svako od nas želi. Međutim, sve njih zahvata tranzicija na različite načine i razdiru ih unutrašnji sukobi kroz strah od izdaje porodičnog imena, sudar onoga što jesam i želeo bih da budem i potreba da se u svetu koji se menja pronađe sopstveno ja.
Lični dentitet se gradi i ruši iz dana u dan kroz neispunjena očekivanja i krivicu koja prati svakoga junaka. Stevan je svestan mana i nedostataka svog naroda, ali ih grčevito brani, ne može da izneveri svoje korene jer je za njega to pitanje opstanka. Elizabeta se ne prilagođava jer je sudar dve kulture toliko jak da ona svoju sigurnost nalazi jedino u majčinstvu. Mihajlo, njihov sin, rastrzan je između majke i oca koji, otuđeni, nisu podrška. Ne može biti Englez jer je rođen u Srbiji, ne može biti Srbin jer liči na Engleza. Bira partiju i gine naivno i suludo, kao žrtva ideologije i svojih roditelja.
Istorijske okolnosti i društvo pritiskaju, određuju granice u kojima čovek sme i može da se kreće, a on, zarobljen između nametnutog i željenog, bori se da pronađe smisao u svetu koji se menja brže nego što čovek može da se prilagodi. U toj borbi strada.
U Ubistvu sa predumišljajem junake muče moralna i društvena ograničenja, obaveze prema porodičnoj tradiciji, nepisana pravila zajednice i posledice svake odluke jer je nemoguće izaći bez žrtve. Savest je u sukobu sa obavezom, a odluke postaju teret koji od njih čini žrtve i pokazatelj koliko je teško ostati veran sebi u svetu koji traži lojalnost pravilima koja su već izgubila smisao.
Jovana Panić Bulika, studentkinja dramaturgije, sa svojim momkom, Bogdanom Bilogorcem, ranjenikom sa fronta, tragajući za svojim identitetom piše knjigu o svojoj baki Jeleni koja je živela u predratnom Beogradu. Otkriva priču o ljubavi, prevari, izdaji koja je dovela do tragedije na kraju. I njena lična priča završava se tragično, pogibijom Bogdana na frontu.
Svi se oni kreću putevima očekivanja, bez izlaza, a svaki njihov izbor posmatran je kao presedan koji će odrediti ne samo njihovu sudbinu, već i budućih generacija. Vidimo da je identitet proces gde se pojedinac razapinje između onoga što želi da bude i onoga što društvo od njega zahteva.
Njihovi izbori nikada nisu konačni. Korak napred istovremeno je i korak unazad jer nijedna odluka ne može biti doneta bez osećaja izdaje prošlosti, sebe ili onih koje vole.
Sa jedne strane uređeni evropski model, jasan red i smisao, sa druge strane Balkan, haotičan, sirov, ali emotivan.
U tom raskolu nastaje unutrašnji glas čoveka koji shvata da identitet nije gotov oblik, već rana koju nosi, koja boli, ali i podseća na sve što je izgubljeno i sve što još nije pronađeno.
Merkur u Blizancima je metafora jednog naroda koji se nikada nije prestao pitati ko je, kome pripada i koliko ga košta istorija. U njegovim nedoumicama i svakodnevnim porazima Selenić nam ostavlja svedočanstvo o tome kako je živeti između dva sveta i ne pripadati u potpunosti nijednom.