Ovo je um koji ne samo da misli, već analizira, tražeći smisao. Čak i najprecizniji um mora imati granicu. Ne mora svaka greška da se ispravi, niti se svaka istina mora razotkriti. Nekad je najveća mudrost upravo u tome da se dozvoli da stvari same pokažu svoju prirodu.
Život je polje u kome zajedno rastu žito i kukolj. Žito je ono što je zdravo, tiho i postojano, snaga doma, toplina u odnosima, sposobnost da se voli bezuslovno. Raste ka svetlosti, bez potrebe da se dokazuje. Kukolj liči na žito, ali nema plod. Hrani se nemirom, sumnjom i potrebom da zavara. Zato je opasan jer se prepoznaje tek kada već zauzme prostor.
U svakom od nas postoji i jedno i drugo. Zato spoznaja sebe nije prosvetljenje, već proces razdvajanja. Kukolj ponekad mora da izraste do kraja da bi bio jasno viđen i odstranjen. Ne može se iščupati ono što još ne vidimo jasno i ne prepoznajemo.
Holden, lik iz Selindžerovog romana Lovac u žitu sanja o poslu iz snova. Njegova želja je da stoji na ivici žitnog polja u kome se igraju deca i hvata ih pre nego što padnu u provaliju. On ne želi da zaustavi njihov rast, niti da ih zauvek drži u svetu detinjstva. Želi da ih sačuva od pada u ponor sveta odraslih, sveta u kome se kukolj često proglašava za žito, u kome se gubi nevinost, a autentičnost postaje slabost.
Holdenov san je vapaj za očuvanjem čistote u svetu koji je prerano naučio da se pretvara. On ne stoji na ivici žitnog polja kao sudija, već kao svedok, kao neko ko vidi koliko je lako skliznuti iz dečje igre u ponor, u svet maski i lažnih vrednosti. Provalija nije samo odraslo doba, ona je njegova devijentna verzija u kojoj se uspeh meri prazninom, a zrelost gubitkom osećaja.
Holdenova potreba da uhvati decu govori o strahu da će, u trenutku nepažnje, žito u njima biti ugušeno kukoljem cinizma, pohlepe i ravnodušnosti. Želi da uspori pad i pruži šansu da se prelaz dogodi svesno, a ne kao slobodan pad.
Tako postaje unutrašnji čuvar koga svako od nas nosi u sebi, glas koji opominje kada počnemo da se udaljavamo od sopstvene istine, kada prihvatamo laž samo zato što je lakša ili društveno prihvatljivija. Biti lovac u žitu znači imati hrabrosti da stojiš na granici između nevinosti i iskustva, rasta i gubitka sebe.
Ovaj san nije bekstvo od života, već njegov najdublji smisao-sačuvati ono što je čisto jer prava zrelost ne nastaje padom u ponor, već sposobnošću da se prolazi kroz život, a da se ne pogazi žito u sebi.
Polje u kome se deca igraju je isto ono životno polje u kome živimo svi mi. Provalija je trenutak kada se zaboravi razlika između rasta i propadanja. Holden stoji kao čuvar te granice, simbol unutrašnje potrebe da se zaštiti ono najčistije u čoveku pre nego što ga svet nauči pogrešnim vrednostima.
Lovac u žitu ne čupa kukolj nasilno, već čuva žito dok ne ojača. Ljudi koji ulaze u naše živote često nam donose lekcije bola, zablude i razočaranja, ali i priliku za rast. Uče nas da gledamo pažljivije, da razlikujemo ono što hrani dušu od onoga što je truje.
Žito u nama je saosećanje, jasna misao, sposobnost da ostanemo povezani sa sobom i drugima, da volimo bez maske. Kukolj je sve što nas udaljava od toga, destrukcija i kompleksi kojima prikrivamo sopstvenu ranjivost.
Biti zreo znači naučiti da čuvaš svoje unutrašnje polje. Kao Holden, stajaćemo budni na ivici da bismo prepoznali trenutak kada treba da pružimo ruku, da pomognemo ili potražimo pomoć.
Kad naučimo da razdvojimo žito od kukolja, ne učimo samo kako da živimo, već kako da sačuvamo ono što nas čini ljudima.
Žito i kukolj…