Kada su Mesec i Saturn u aspektu konjukcije u znaku Vage, dolazi do neslaganja između emocije i discipline, nežnosti i odgovornosti, potrebe za ljubavlju i straha od odbacivanja. Osećaj da naklonost mora da se zasluži često potiče iz detinjstva koje je obeleženo hladnijim, ozbiljnijim, emocionalno udaljenim roditeljem. Mesec je simbol emocija i potrebe za sigurnošću. U susretu sa Saturnom, koji simbolizuje strukturu, pravila i ograničenja, osećanja su oprezna ili sputana.
Saturn je egzaltiran u Vagi-red, odgovornost i trajnost su na najvišem nivou. Sa Mesecom u Vagi, koji teži harmoniji, lepoti i ravnoteži u odnosima, stvara se sklonost ka zrelim vezama i partnerkama koje su stabilne i pouzdane, ponekad i starijim ili emocionalno zrelijim osobama. Tako se stvara svet u kome se ljubav traži pažljivo, promišljeno i sa dubokom željom za trajanjem.
Vladimir Majakovski i Ljilja Brik nisu bili klasična ljubavna priča, već priča čiji tragovi ostaju i na kostima. Kada je Majakovski upoznao Ljilju Brik, kao da je celom svetu poručio:
—Ehej! Nebo! Skini kapu! Ja dolazim!
Zapravo je dolazio njoj, ženi koja nije bila klasično lepa, ali je imala pogled koji se pamti, glas koji ulazi pod kožu. Nije osvajala lepim licem, već dušom, inteligencijom, neuhvatljivošću. Čak je i Staljin znao ko je Ljilja Brik, toliko je fatalna bila njena senka.
Majakovski je ušao u njen život kao neumoljiv i destruktivan, a Ljilja se nije branila. Između njih je bio njen muž, Osip Brik, praktičan, privržen svojoj ženi, smireno prisutan, ravnopravni učesnik u njihovom čudnom trouglu.
Njih troje su živeli u odnosu koji je prelazio granice onoga što je svet mogao da razume. Bilo je tu svega-strasti, ljubavi, poštovanja, ljubomore, intelektualnog divljenja, koristoljublja, pa opet strast i tako u krug.
Vezala ga je za sebe, srce mu je držala na tankoj, nevidljivoj niti koja se nije mogla prekinuti. Nije mu dala da ode, iako se povlačila kad god bi njegova ljubomora postala razorna(Saturn u aspektu konjukcije sa Mesecom). Uvek joj se vraćao. Uvek.
Ljilja je imala i druge ljubavnike i Osip je to znao. I Majakovski je imao druge žene, ali Ljilja bi ih sve u jednom trenutku obrisala. Nijedna veza nije mogla da opstane pod senkom žene koja je fatalnost nosila kao nakit. Nije pripadala nikome, posedovala je svakog ko bi joj prišao preblizu.
Pesnik koji je pisao potisnutom emocijom i disao metaforom živeo je u svetu u kome nije mogao sa njom, a nije mogao bez nje. Njegova ljubav postala je strast, uz lomove gde zanos prelazi u bol.
Neki kažu da se ubio zbog nje, drugi da se ubio zbog svega što je život nosio sa sobom. Ali poslednji stih koji je ikada napisao bio je:
—Voli me, Ljiljo.
To je bio njegov epitaf ljubavi, njegov poslednji poraz, a možda i jedina istina koju nikada nije uspeo da preživi.