Junaci njegovih dela su spolja čvrsti, a iznutra u dubokom mraku. Svoje rane nose kao amajlije i ta bol štiti od još većeg bola. Deluju mirno, a u duši čitava vojska neizgovorenih emocija, žrtvi, krivica, želja koje su zakopane, ali su i dalje tu.
Ali su i dalje tu…
Pogled govori više od hiljadu reči. Osećaj kao oluja, a intuicija deo sudbine. Mesec u Škorpiji voli kao da nikada neće umreti, a pati kao da mu je svaka suza poslednja.
Ovde je srce i oružje i rana. Da li se ovde dugo pamti, ne prašta lako i ne zaboravlja nikad ili je samo vernost strast?
U svetu Janka Veselinovića niko ne pripada samo sebi. Svi su vezani krvlju, grehom, željom, osvetom, strahom od gubitka. Ako voli, vezuje, ako mrzi, proklinje. Čovek je sopstvena tajna, ispletena od svega što nije smeo naglas da izgovori.
U takvom svetu cvetala je i ljubav Jelice i hajduka Stanka Aleksića iz romana Hajduk Stanko, ljubav kao zakletva, verna kao molitva na ikoni, duboka kao noć koja ne želi da svane.
Jelica je volela, verno čekala kroz zime koje su joj ledile ruke, kroz slutnje koje su je razarale iznutra, kroz reči sela koje su joj padale na dušu kao kamenje. Čekala ga je i kad je, nepravedno optužen za krađu i izdaju, morao da pobegne u šumu da se brani od reči koje su ranile gore nego sablja. Čekala je i kada je Lazar, njegov drug, zaboravio bratstvo zbog strasti prema istoj ženi. Sve je nosila čvrsto kao što srpska žena uvek nosi, kao kamen u grudima, molitvu koja se šapuće, čast koja se čuva pod srcem.
A Stanko? Hajduk Stanko Aleksić, ponos i dika Crne Bare, čovek u kome su se spajali nežnost i bes, ljubav i osveta, krv i pravda. Za Jelicu je bio blag kao jutarnja svetlost, a za neprijatelja surov kao ubod škorpije, žedan pravde koju je tražio sečivom sablje.
Njegova mržnja prema Turcima bila je teška i neprolazna. Nije poznavao milost. Gonio je i domaće izdajnike jer u njegovoj pravdi izdaja je bila rana koju samo krv može da opere.
Jelica je bila jedina sila koja je mogla da umiri njegovu tamu, jedina koja je mogla da ga odvoji od osvete. U njenim očima Stanko je pronašao razlog da bude čovek, a ne samo hajduk, u njenom glasu našao je mir u kome su bes i nežnost išli zajedno.
Stanko je poginuo za otadžbinu. Poginuo je u Bici na Ravnju, srećan što umire za svoju Crnu Baru, s osmehom ponosa, ali i s tugom u srcu jer nije mogao da zaštiti sve žene i decu koje se zakleo da brani, niti da nastavi da voli Jelicu onako kako je želeo- dugo i zauvek.
Ljubav koja je izdržala izdaju, vernost koja je nadživela strah i smrt koja je postaje zakletva večnosti.
Mesec u Škorpiji istovremeno spašava i uništava istim dodirom.
Janko Veselinović piše o ljudima, ali i o njihovim skrivenim svetovima, ljubavima koje su nadživele trenutak, mržnjama koje mogu da ubiju pogledom i strastima koje ni smrt ne potire.
Mesec u Škorpiji nas uči da sve što je duboko mora da zaboli, sve što je vredno mora da se izgubi i sve što je izgubljeno mora da ostane u čoveku zauvek.
Noć je…I Mesec u Škorpiji.