Neptun u Ovnu od 1861. do 1875.
Beograd. Leto 1862. godine je raskrsnica istoka i zapada, koja diše teško vekovima, sa jezom u kostima. Uske ulice, a velika istorija. Srpski dečak, srpski šegrt, nevino lice budućnosti, silazi ka Čukur-česmi po vodu, kao mnogi pre njega, misleći da voda može biti nevina u gradu gde Osmanlije vekovima dišu kroz zidove.
A onda vrisak! Kratak i krvav. Turski vojnik udara, a dečak pada. To je momenat kad se Beograd zatresao u svojim temeljima. Kao i uvek, srpski narod, porobljen, ali nepokoren, diže glas, pesnicu i pogled. Uličnim borbama komadi slobode rasipali su se po beogradskoj kaldrmi.
Odmazda kukavica uvek dolazi sa visine. Iz tvrđave Kalemegdana, iz utrobe tuđinske vlasti, Turci otvaraju topovsku vatru na grad i bombardovanje Beograda iz 57 topova traje satima. To nije samo obračun sa pobunjenicima, to je poruka da smo još u ropstvu, da je sloboda daleko i da nema napred. Kuće gore, zvuk crkvenih zvona se meša sa vriskom, dok srce i grada i naroda krvari. Ali, iz pepela se rađa novo beogradsko srce. Iz krvi šegrta i bola naroda počinje proces oslobođenja koji niko ne može da zaustavi.
Taj dan, ta česma, taj dečak postaju simbol slobode. Duh tog vremena i san o slobodi koji gori kroz žrtvu. Istorija Srbije nikada nije bila tiha. Ona izvire kao voda sa Čukur-česme, čista, krvava i večna.
U Beogradu više ništa nije bilo isto. Srbija, tada još uvek kneževina pod turskom vlašću, iskoristila je taj trenutak za pregovore. 1863. knez Mihailo Obrenović mudro započinje diplomatsku ofanzivu i uspeva. Kamen po kamen, tvrđava po tvrđava, turska vojska se povlači iz srpskih gradova.
A onda, 1867. godine dogodilo se ono što vekovima nije bilo moguće ni zamisliti–poslednji turski vojnik napušta Beograd. Ključevi grada svečano se predaju knezu Mihailu. Srbija još uvek nije nezavisna država, ali u srcu naroda ona to jeste. To je bila pobeda pamćenja, upornosti i vere u sopstvene snage.
Čukur-česma postaje prag slobode i dokaz da se može promeniti tok istorije.
Neptun je i dalje u Ovnu, a Srbija korača ka nezavisnosti, ne kao sanjar, već kao neko ko zna koliko san košta i spreman je da ga plati.
Već naredne godine, 1868., na tihoj stazi Topčidera, zvuk metka presekao je korak kneza Mihaila. Nije to bio samo atentat, to je bio udarac u samo srce Srbije, u ono što je simbolizovalo snagu i budućnost. Smrt kneza bila je rana iz koje je ponovo progovorila tišina koja je jednom već promenila tok istorije kod Čukur-česme.
Godinu dana kasnije, 1869., iz te tišine izranja Namesnički ustav koji je Kneževinu Srbiju uveo u doba ustavnosti. Prvi put u istoriji Srbije skupština je postala zakonodavni organ, sa ograničenim pravima. Ustav je čuvao plamen slobode dok je presto nasledio mladi knez Milan, još dečak pod starateljstvom. Srbija u tim godinama uči da je sloboda put koji se ne osvaja samo puškom, već i ustavom, krvlju, mudrošću i odlučnošću da se više nikada ne robuje.
Godine od 1870. do 1875., bile su godine unutrašnjih borbi, diplomatije i pripreme za ono što dolazi. Knez Milan Obrenović, mlad i nesamostalan, bio je simbol dinastije, ali vlast je bila u rukama Namesništva sve do 1872. Srbija, iako još uvek vazalna kneževina pod Osmanskom carevinom, sve više se ponašala kao nezavisna država. Polako ulazi u fazu modernizacije institucija, izgradnje škola, železnica, infrastrukture, a knez Milan radi na jačanju i stvaranju moderne i savremene vojske.
Svesna da se bez oružja i krvi neće izboriti za poslednji korak slobode, kneževina ulaže u obuku oficira, organizaciju bataljona, nabavku oružja. Oficiri se školuju u Francuskoj i Rusiji, narodna svest se budi kroz štampu, literaturu, patriotske pesme. Ideja oslobodilačkog rata sazreva. Narod nikada ne zna kada će doći trenutak, ali pod Neptunom u Ovnu oseća da dolazi.
Od 30. marta 2025. do 24. marta 2039. godine Neptun je opet u znaku Ovna, a u prvoj polovini avgusta će praviti konjukciju sa Saturnom. I Neptun i Saturn će biti retrogradni u tom momentu. Naredna godina, 2026., obeležena je konjukcijom Neptuna i Saturna. Ova konjukcija biće prisutna duži vremenski period. Kada su obe planete na istom stepenu, to su značajni događaji koji menjaju tok istorije. 2026. su u Ovnu, u direktnom hodu, ali nisu kompatibilne. Saturn, kao realnost, a Neptun kao idealizam. Ova konjukcija se dešava na svakih 36 godina. Poslednja je bila 1989. godine, a pre nje 1953.
Danas Srbija više nije zemlja koja se bori za slobodu od okupatora. Ona je zemlja koja krči svoj put u svetu prepunom haosa, tehnologije, kriza i gubitka identiteta. U deceniji pred nama borbe neće biti samo spoljašnje, već i unutrašnje borbe za istinu, pravdu, za suverenost duha i naroda u svetu u kojem se granice brišu, a vrednosti menjaju.
Konjukcija Neptuna i Saturna u Ovnu
Ove konjukcije se dešavaju na svakih 36 godina. Prethodna je bila 1989., a pre toga 1953. Ove dve spore planete se na svakih 36 godina sretnu na istom stepenu zodijaka. Ovaj aspekt konjukcije donesi intenzivne kolektivne promene u pogledu religije, ideologije, duhovnosti, ekonomije. Prva polovina avgusta 2025. biće obeležena konjukcijom Neptuna i Saturna u Ovnu. To je početak nove kolektivne svesti svakog pojedinca(i kraj starih ideologija). Veliki deo 2026. će biti obeležen ovom konjukcijom.
1953. bila je konjukcija Saturna i Neptuna u Vagi. Ovakonjunkcija daje okvir za razumevanje političkih i društvenih promena koje su se tada odvijale u Jugoslaviji. Kada se ove dve snažne planete spoje, dolazi do susreta između strukture i snova, realnosti i ideala. Ako dodamo znak Vage kao znak pravde, balansa, zakona i diplomatije, dobijamo period u kome se stara ravnoteža ruši, a nova tek treba da se izgradi. Upravo to se dešavalo u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji.
Godina 1953. bila je prelomna. Nakon smrti Staljina u martu te godine, Sovjetski Savez ulazi u period tranzicije i meteža. Tito, koji je već od 1948. razdvojen od Staljinovog pravca, koristi ovaj trenutak da dodatno učvrsti svoju unutrašnju poziciju. U januaru 1953. Josip Broz Tito postaje predsednik Republike, a te iste godine preuzima i funkciju šefa države.
1953. godine donesen je novi Ustav FNRJ kojim se uspostavlja samoupravni socijalizam kao svojevrsni eksperiment bez presedana u tadašnjoj svetskoj politici. U teoriji, ideja samoupravljanja bila je pokušaj balansiranja između socijalističkih ideala i demokratskog odlučivanja u privredi i društvu(Vaga). U praksi, bila je to sinteza ideologije (Neptun) i strogo strukturiranog državnog sistema (Saturn), koja je težila harmoniji i pravdi (Vaga) unutar jednog režima koji je bio čvrsto hijerarhijski ustrojen.
Jugoslavija bira svoj put koji nije ni istok, ni zapad, već treći put koji se kasnije pretvara u Pokret nesvrstanih. Naša zemlje pokušava da vodi politiku nesvrstanosti, neutralnosti i diplomatske ravnoteže(Vaga). Ova godina je politička prekretnica jer te godine započinju pregovori sa zemljama zapada, a odnosi sa istokom ostaju balansirani kao i do tada.
Ako konjunkciju Saturna i Neptuna u Vagi posmatramo kroz prizmu tadašnje države, Saturn kao istinsku moć, a Neptun kao ideologiju, u očima naroda stvoren je socijalistički raj, vođen idejom o samoupravljanju.
Ova godina bila je značajna i na globalnom nivou-u SAD na vlasti je Dvajt Ajzenhauer, a u Sovjetskom Savezu Nikita Hruščov započinje svoj politički uspon. Rat u Koreji se završava kao simbolički kraj jednog sukoba između istoka i zapada. Sve su to veliki tektonski poremećaji koji diktiraju pravce i promene u hladnoratovskom svetu, a Jugoslavija pokušava da ostane svoja, balansirajući između realnosti(Saturn), ideologije (Neptun) i diplomatije (Vaga). Jugoslavija nije prigrlila slobodu. Izgradila je mit o slobodi pod čvrstom rukom vođe. U tom trenutku pravda i ideali su postali osnov za jedan od smelijih političkih poteza 20. veka koji će imati odjeka u daljim dešavanjima na političkoj pozornici Srbije.
Trideset šest godina kasnije, u martu 1989., konjunkcija Saturna i Neptuna se ponavlja, ovoga puta u znaku Jarca kojim upravlja sam Saturn. Jarac simbolizuje rigidnu strukturu, hijerarhiju, nacionalnu moć i težinu kroz institucije. U tom trenutku Jugoslavija je već na ivici raspada, a početak kraja počinje upravo te godine. 1989. u praksi se ukida autonomija Kosova i Vojvodine. To jepokušaj da se centralizuje moć u rukama savezne vlasti, a zapravo u rukama jednog čoveka,Slobodana Miloševića. Dana 28. juna 1989. na Gazimestanu, na Vidovdan, Milošević drži čuveni govor pred stotinama hiljada ljudi. Taj trenutak nosi mitsku simboliku, nabijen je nacionalnim emocijama i pozivanjem na istorijske žrtve. To je početak nove epohe iako se tada još uvek govorilo o jedinstvu i budućnosti u okvirima Jugoslavije.
Konjukcija Saturna i Neptuna u znaku Jarca ne daje viziju pravde i balansa kao u Vagi. Fokus je na kontroli i nacionalizmu, kao i žrtvovanju ideala zbog opstanka i moći. Neptun ideal slobode baca u ambis laži, obmana i propagande. Saturn u Jarcu donosi režim u rukama jednog čoveka koji postaje simbol političke moći, ali ne kao otac nacije i ujedinitelj, već kao figura oko koje se cepa ceo sistem.
Kao što je 1953. bila godina konstrukcije ideje o ujedinjenju, tako je 1989. godina njenog razaranja. Konjunkcije Saturna i Neptuna su se oba puta pokazale kao okidač za duboku transformaciju, prvo kroz idealizovanje sistema, a onda kroz raspad institucija.
Godine 1953. i 1989. pokazuju kako se kroz konjukciju planeta(Saturna i Neptuna) može oblikovati jedna epoha i kako se u isto vreme može stvoriti i vizija i obmana.
U oba slučaja politička moć se centrira oko jedne ličnosti. Prvo Tito koji gradi sebe kao instituciju kroz diplomatiju i balans(Vaga), a kasnije Milošević, koji postavlja novi narativ o ugroženoj naciji i istorijskoj nepravdi(Jarac). Oba puta narod je vođen predstavnicima vlasti, ali i ideološkom maglom i iluzijom o pravdi i slobodi.
Ova konjunkcija ne pita da li je lider svetac ili tiranin, već koliko dugo mogu trajati zanosi i ideali pre nego što se raspadnu pod težinom stvarnosti.