Da li ste znali da su naši daleki preci prvobitno razvili simbole, ali bez nule? Indijci su dodali nulu, a Arapi preneli znanje u Evropu, čime je nastao savremeni brojevni sistem.
Polako, čovek se oslobađao svoje zavisnosti od prirode, krčio sebi put svojim radom. Vreme kao vreme, prolazi i sa sobom nosi gomilu promena i novina.
Budući da ćemo se baviti brojevima, ne možemo pisati o njima i njihovom značenju i filozofiji, a da ne počnemo sa Pitagorom.
Pitagora je bio značajan grčki matematičar, filozof, naučnik i astronom. Poznat je i kao ,,otac brojeva”. O njegovim matematičkim postignućima se ne zna mnogo, ali se zna da je njegov uticaj na matematiku bio veoma veliki, kao i na grčku filozofiju i religijsko učenje. Sagledao je prirodu čoveka i univerzuma, prožetu Bogom. Duša je za njega bila posebna celina koja se nalazila u mozgu. Ona prolazi kroz mnoge reinkarnacije dok, na kraju, ne postigne finalno pročišćenje. Pod uticajem čuvenog Talesa iz Mileta odlazi u Egipat gde provodi oko deset godina učeći od uglednih profesora i filozofa, sveštenika i naučnika. U jednom ratnom trenutku biva zarobljen od strane Persijanaca i odveden u Vavilon, gde je proveo oko pet godina. Učeći vrline brojeva i geometriju u Egiptu, kao i uticaje planeta, provodio je vreme sa Persijancima, Arapima, Jevrejima i tako dolazio do raznih saznanja.
Njihova saznanja u najvećem delu navela su ga na zaključak da ljudi u univerzumu nisu žrtve, već protagonisti koji poseduju i moć i kontrolu nad svojim životom. Želeo je da pronađe put koji vodi do srži i potpune spoznaje životne istine. Došao je do zaključka da se pravo znanje o Bogu može pronaći samo u Egiptu. Pretpostavljamo da je tada shvatio da treba da putuje što dalje da bi prikupio što više znanja. Za njega, svaka škola bila je deo univerzalne istine sve dok nije uspeo da dokaže svoju teoriju o trojstvu univerzuma, čoveka i Boga.
Egipatski sveštenici su igrali veoma bitnu ulogu u društvu drevnog Egipta. Bili su naučnici, lekari, matematičari i čuvari drevnog znanja. Moglo bi se reći da su oni tada bili najobrazovaniji ljudi u Egiptu. Bavili su se astronomijom i pisanjem. U hramovima su postojale biblioteke i škole u kojima se čuvalo znanje na papirusima. Čuveni grčki istoričar, Diodor Sicilijski, koji je živeo i stvarao u 1.veku p.n.e., zapisao je sledeće:
—Egipatski sveštenici beleže u svojim svetim knjigama da su ih u rana vremena posetili Orfej, Musej, Melampod i Dedal, pesnik Homer i Likurg iz Sparte, kasnije Solon iz Atine i filozof Platon, a da su, takođe, tamo bili Pitagora sa Sama i matematičar Eudoks, kao i Demokrit iz Abdere i Enopid sa ostrva Kios. Kao dokaz posete svih ovih ljudi, sveštenici spominju u nekim slučajevima njihove statue, mesta ili zgrade u kojima su boravili, a koje nose njihova imena i nude dokaze o tome koje je nauke svaki od njih izučavao, dokazujući da su sva znanja zbog kojih su ih Grci cenili bila prenesena iz Egipta u Grčku. Pitagora je naučio od Egipćana njihove misterije i svete prikaze, umeće geometrije, aritmetike i učenje o transmigraciji duša.(Diodor Sicilijski, Biblioteka, I,98).
Baš tamo odlazi Pitagora, na to čudesno mesto, gde su sveštenici posrednici između bogova i ljudi. Oni su imali poseban položaj i značenje u Egiptu. Herodot, otac istorije, ostavio je zapis da sveštenik u hramovima nije mogla biti žena, već samo muškarac.
Šišali su svoju kosu, ali i sve delove tela, kako bi bili čisti i čisti služili bogu. Kupali su se dva puta danju, dva puta noću ledenom vodom. Nosili su samo platneno odelo i obuću od kože. Nisu imali veliko bogatstvo jer nisu trošili mnogo. Kuvala im se hrana u velikim količinama i služilo vino od loze. Obavljali su mnogobrojne rituale, iznova i iznova…
Egipatski hramovi nisu bili samo mesta gde se slavio Bog. Smatrani su, bukvalno, domom bogova. Egipćani su verovali da njihova brojna božanstva imaju iste potrebe kao i ljudi – potreban im je dom, obuća, odeća, hrana. Uloga sveštenika je bila da se brine o fizičkom blagostanju bogova kojima je hram posvećen. Ujutru bi se sprovodilo rituano paljenje tamjana da bi se pročistio vazduh. Potom bi prvosveštenik uzeo statuu boga sa svog mesta, svukao je, okupao i obukao u čistu odeću. Onda bi bila vraćena u svetilište. U svetilištu su ostavljani hrana, voda i cveće kako bi božanstvo moglo da ugodi sebi, svom telu i duhu.
Plutarh je zapisao da su kraljevi u Egiptu birani među sveštenicima ili ratnicima, budući da ta dva staleža, jedan zbog svoje odvažnosti, a drugi zbog svoje mudrosti, uživaju poseban ugled i poštovanje. Kada su kralja birali iz ratničkog staleža, on je od trenutka svog izbora ulazio u sveštenički stalež, pa su ga prema tome upućivali u filozofiju, u kojoj toliko stvari ostaje skriveno u formulama i mitovima koji obavijaju istinu prividnom nejasnoćom, ali koja se ipak naslućuje. Mnogobrojnim sfingama koje podižu ispred svojih hramova Egipćani žele da nam daju do znanja da je mudrost njihovih svetih učenja potpuno zagonetna. Diodor Sicilijski kaže:
—Mnogi drevni običaji nisu bili samo prihvaćeni od strane Egipćana, već su im se uveliko divili Grci, toliko, da je svaki učen čovek ozbiljno želeo da putuje u Egipat kako bi stekao znanje o njihovim zakonima i običajima, dajući im veliku važnost i značaj.(Diodor Sicilijski, Biblioteka, I,98).
Egipćani su sačuvali predanje da su upravo oni prvi otkrili pismo, posmatrali nebo, otkrili osnovne principe geometrije i najvećeg broja umetnosti i uspostavili najbolje zakone. Najbolji dokaz za sve to, kažu, leži u činjenici da su Egiptom više od 4700 godina vladali kraljevi koji su najvećim delom bili rođeni Egipćani i da je zemlja bila najnaprednija na čitavom svetu. To nikako ne bi moglo da bude da stanovništvo koje nije bilo civilizovano, vođeno najboljim zakonima i slobodnim obrazovanjem u svim vrstama umetnosti i nauka. Sa tih izvora mudrosti pio je i Pitagora i upijao moćni eliksir. Neki izvori kažu da je Pitagora i sam primio sveštenički poziv. Sveštenici su mu preneli znanja iz matematike i geometrije- mere zemlje i graditeljstvo, astronomije- posmatranje nebeskih tela, ali i religije kosmologije-ideje o duši, reinkarnaciji i ciklusima života. Kako su uticali egipatski sveštenici na Pitagoru?
- Njegovo poštovanje brojeva kao božanskih entiteta ima paralelu u egipatskoj simbolici brojeva
- Geometrija-Pitagorina teorema je našla praktičnu primenu u Egiptu na primeru zemljišnih mera nakon poplava Nila
- v) Najvažnije,pitagorijskavera u besmrtnost duše i reinkarnaciju vuče korene iz egipatskih religijskih učenja
Možemo reći da je Egipat bio mesto njegovog inicijalnog obrazovanja. Istraživanja kažu da ne postoje arheološki dokazi njegovog boravka, ali brojni antički autori se slažu da je upravo u Egiptu stekao temeljna znanja koja su kasnije pretočena u njegov matematički sistem.
Prema nekim antičkim izvorima, kada je nastupilo persijsko osvajanje Egipta, Pitagora se nalazio, najverovatnije, u Memfisu ili Heliopolisu, pa je zarobljen kao deo egipatskog sveštenstva i odveden u Vavilon. U Vavilonu je nastavio svoje obrazovanje. Prošao je obuku sveštenika Magi. Ovde je naučio njihove tajne obrede i učio o veoma mističnoj službi Bogu. Stekao je najbolje znanje iz muzike, aritmetike i druga matematička znanja koja su posedovali Vavilonci. Po nekim izvorima, tu je imao kontakta sa jevrejskom verskom dijasporom koja se našla tu posle razaranja Izraela i Solomonovog hrama. Takođe, kod sveštenika i astronoma kreće da uči naprednu astronomiju i mističnu simboliku brojeva. Da je bio zarobljen i bio u Vavilonu ne može potvrditi istorija jer dolazi iz kasnijih izvora.
Vavilonska matematika je bazirana na sistemu sa osnovom 60 -krug ima 360 stepeni, u satu ima 60 minuta, jedan minut ima 60 sekundi. Vavilonci su pratili kretanje Meseca i zvezda precizno. Verovali su da se nebeski ciklusi mogu izraziti u brojevima i obrascima, pa je tako Pitagora došao na ideju da brojevi nisu samo alat, nego duhovni principi koji oblikuju prirodu, dušu i univerzum. To jeste temelj pitagorijske filozofije.
Konačno, oko svoje 50. godine se vraća kući gde osniva tajno društvo, otvoreno i za žene i za muškarce. Pravila škole su bila stroga i oštra. Učenici su bili dužni da prvih pet godina školovanja provedu u ćutanju. Morali su postići način razmišljanja da svako bude utemeljen u ovom svetu, a okrenut ka višem. Obuka je započinjala matematikom, zatim fizikom, a onda je počinjalo poučavanje da spoznaju Boga kroz naučno istraživanje više nego kroz religijski zanos. U osnovi svake od ovih disciplina bila je Pitagorina teorija brojeva.
Pitagora je proučavao svojstva prirodnih brojeva koja su i danas poznata-parni i neparni brojevi, savršeni brojevi itd. Po njemu, svaki broj ima čak i svoje osobine: muški i ženski npr.
Za Pitagorejce, čitav univerzum bio je jedna proporcija ili broj. Oni su dodirnuli svaku oblast- etiku, arhitekturu, umetnost, teologiju, nauku, astrologiju. Pitagoru su opisivali kao visokog i dostojanstvenog gospodina, u odeći bele boje, sa zlatnom krunicom na glavi. U njegovoj školi mogao se čuti samo njegov glas. Učenici su tek posle pet godina ćutanja mogli da postave pitanje. Ako bi prekršili pravilo, pokazao bi im vrata i ostajao je imun na molbe i preklinjanja da se vrate.
Učenicima je rado delio savete o onome šta smeju, a šta ne smeju da rade, pa se tako dotakao i ljudske seksualnosti. Njegov savet? Seks je štetan po zdravlje pa ga, kao takvog, valja izbegavati. Ako to, zbog prirodnog nagona, nije moguće, ovu prljavu i mudraca nedostojnu aktivnost, za koju je dokazano da oduzima telesnu snagu i mentalnu bistrinu, treba praktikovati isključivo u hladnijem delu godine, a leti, kad su mentalni gubici izraženiji, ni pod razno! Negde je zapisano da je znao i nemušti jezik životinja. Njegovi učenici su verovali da postoji puno sličnih svetova, da su Mesec i svaka zvezda jedan svet koji sadrži vazduh i nebo.
Teorije o Pitagorinoj smrti brojne su i vrlo maštovite. Na primer, jedna od njih kaže da je umro od sreće, diveći se preciznosti i eleganciji neke svoje teoreme! Ona, najšire prihvaćena, nije ništa manje bizarna. Prema njoj, mislilac je, bežeći sa svojih četrdesetak učenika pred raspomamljenom ruljom, koja je u njima gledala opasne podrivače društvenog poretka, naišao na polje, zasađeno pasuljem. Učitelj i učenici morali su proći preko njega ako su hteli spasiti glave, a neki su to zaista i uradili. Ne i Pitagora! Pravilo o nejedenju pasulja preuzeo je od egipatskih sveštenika i ono je bilo jedno od pravila Pitagorejske škole. Verujući da u pasulju žive duše pokojnika, odbio je gaziti po njemu, pa je seo pored polja, drsko prekrstivši ruke. Progonitelji su ga uhvatili i na licu mesta ubili. Gde su odbacili telo, ne zna se, ali se pričalo kako se duh mudraca, u gluvo doba noći, ukazuje putnicima u tom kraju!
Jedan od najpoznatijih filozofa Antičke Grčke, Platon, bio je duboko pod uticajem Pitagorinog učenja, posebno u metafizici, matematici i pogledima na dušu i kosmos.U delu Država Platon predlaže da oni koji vladaju moraju poznavati matematiku jer ona vodi ka razumevanju večnih, idealnih formi. Razvija teoriju ideja-formi koje je naša duša videla kroz reinkarnacije i pročišćenje. Baš kao i kod Pitagore sve je broj, broj je u svemu, a istina, ona prava, suštinska postiže se mnogobrojnim prolascima duše kroz svetove, iznova i iznova. Platonova škola umnogome je podsećala na Pitagorinu-strogi asketizam, vegetarijanstvo, ćutanje, zajednička imovina bili su osnova i duh škole.
Matematički svet je most između čulnog i idejnog sveta. Postoje mnogobrojni dokazi da je Pitagora numerologiju izučio u Egiptu i svoje znanje preneo zapadnom svetu.