Venera u Raku u kvadratu sa Saturnom i Neptunom u konjukciji u Ovnu
U jednom momentu 2025. godine Venera je iz znaka Raka pravila kvadrat sa Saturnom i Neptunom u konjukciji u Ovnu. Napetost ili izazovi? Saturn u Ovnu deluje impulsivno, ali je sputan, a konjukciji sa Neptunom ukazuje na prisutnost unutrašnjih dilema. U prevodu, prate korak jedan drugome. Saturn kao gospodar reda, a Neptun večiti begunac.
A Venera? Ona želi sigurnost, ali je prati osećaj neshvaćenosti. Nudi srce kao hleb, a Saturn uzima mrvice da ne pokaže sopstvenu slabost.
Ljubav je na stolu, ali je niko ne jede.
Kod Venere je izražena potreba za bliskošću, a kod Saturna ukočenost. Njena ljubav nikad nije glasna, ne osvaja, ona pripada. Venera u Raku voli kao da čuva.
Kod Saturna je prisutna unutrašnja borba između impulsa i opreza. On ima određenu količinu sirove energije( Ovan zna šta hoće i on to želi odmah i sada, a Saturn mu kaže da ne može). Ipak je Saturn u Ovnu u izgonu. On se ne dopada Veneri zbog određene doze nervoze, praćene sirovom energijom. Izgon ne dozvoljava izražavanje emocija. Izgleda nervozno zbog okolnosti koje ga prisiljavaju da deluje onako kako nije navikao.
Isti sto, a različite večere. Sirota gozba kao simbol emotivne distance-nervozan muškarac i nežna žena. Gozba, ali sirota…
U romanu Stranac Alberta Kamija je isto. Sto i gozba, ali bez ukusa. Merso živi u svetu u kome ne postoji bliskost i sitni rituali. Prisutan je, ali ukočen, bez emocija kakve drugi od njega očekuju. Ljubav mu se nudi, ali on ne ume da je pojede zato što je sputan i emocionalno dezorijentisan.
On ne odbija ljubav, ne poriče je, jednostavno je ne prepoznaje kao potrebu. Njegova ukočenost nije namerna, ona je nesposobnost da se uklopi u svet koji od njega traži potvrdu i uzvraćanje.
Marija Kardona mu pruža sigurnost, dodir, svakodnevnu bliskost, ali on ostaje gladan na stolu punom hrane zato što ne ume da prevede osećaj u značenje. Emocije postoje u tragovima- u suncu koje ga zaslepljuje, u umoru, u svakodnevnim nelagodnostima, ali ne u onome što društvo prepoznaje kao ljubav, tugu ili krivicu.
Merso deluje kao stranac ne samo drugima, već i sopstvenim emocijama. On ne laže, ne glumi, ne dramatizuje i zbog toga biva osuđen. Svet ne prašta onima koji ne učestvuju u zajedničkoj emotivnoj liturgiji.
Njegova krivica je u odbijanju da emocije predstavi svetu. Kao i u sirotoj gozbi, ljubav ostaje nepojedena, ne zato što je bezvredna, već zato što nema spone između ponude i primanja. U toj pukotini između srca i ličnog izraza nastaje najdublja usamljenost.
Marija mu nudi toplinu i telo. Postavlja sto. Ne traži objašnjenja, ne postavlja pitanja, neposredna je, topla i tiha. Stvara osećaj doma i dovoljno joj je da je on tu makar i bez velikih reči.
Merso ne ume da odgovori na taj poziv. Uzima mrvice jer se boji punog zalogaja, boji se obaveze i emocija. Osećanje postoji, ali mutno, neuhvatljivo, bez jasnog da i ne.
Oni su par, zajedno su, dele telo, vreme, prostor. Ipak, sto ostaje poluprazan. Emocionalna praznina je velika jer je nastala iz nemogućnosti da se ista stvar doživi na istom nivou. Marija veruje da je ljubav dovoljna sama po sebi, a Merso ne ume da joj da značenje koje se od njega očekuje.
Ljubav se nudi iskreno, ali ostaje nedoživljena. Upravo ta praznina postaje najteži oblik samoće koja se živi udvoje.
Sirota gozba tako postaje simbol sveta koji je sačuvao rituale u odnosima, ali je smisao prazan. Ljubav je tu, ali je nema, bliskost je moguća, ali se ne ostvaruje. Sve je forma sa hladnom suštinom.
Unutrašnje potrebe čoveka postaju neusklađene u trenutku kada se ljubav ponudi bez drame, a naiđe se na zid straha i nesposobnosti da se ona primi i uzvrati. Sirota gozba zato nije tragedija gladi, već tragedija nemogućnosti da se bliskost prepozna.
To je trenutak u kome postoji emocija, ali ne kruži. I baš zato je sirota…