Kad bih umio da napišem najlepšu knjigu na svetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće.(Meša Selimović, Derviš i smrt, Nolit, Beograd, 1987.)
Ovako počinje roman Derviš i smrt, jedno od najvećih dela naše književnosti. Počinje posvetom ženi. U susret Suncu u Biku, strpljenju i upornosti, umetnosti, tvrdoglavosti, smirenosti i stabilnosti, postojsnosti.
U svetu koji je tražio jednoličnost, poslušnost, pripadnost kolektivu i veri, veza Meše Selimovića i njegove druge žene, Daroslave Božić, Darke, bila je pobuna protiv svih pravila i diktata koje je takav svet nametao. On je bio musliman, poreklom iz patrijarhalne, bošnjačke sredine Tuzle, ona, pravoslavka, čerka oficira kraljeve vojske, što je u to vreme, posle Drugog svetskog rata, bio neoprostivi greh. Predodređeni po rođenju da ne pripadaju jedno drugome, rođeni su da budu povezani upravo zbog svega što ih je razdvajalo.
U ono vreme, voleti osobu druge vere, druge kulture, nije bila samo stvar lične odluke. U okolnostima u kojima su se oni nalazili bila je društveni prekršaj. Meša je bio oženjen Desom, obrazovanom profesorkom fizičke kulture, iz poznate partizanske, komunističke porodice. Imao je i dete sa njom. Kada su rešili da se bore za sebe, da budu drugačiji, svoji, postali su opasni, nepoželjni, sumnjivi. Jasno i glasno izneta Mešina odluka da ostavlja ženu jer voli drugu, bez stida, bez pokoravanja, postaje pretnja. Život mu se pretvara u pakao. Isključuju ga iz partije zbog nedostojnog držanja, okreću mu leđa dojučerašnji saborci i prijatelji, okružuje ih beda, gola i sirova, u kojoj odrastaju njihove dve ćerke, a oni opstaju, braneći jedno drugo.
Meša i Darka nisu bežali od sveta, ali mu se nisu ni klanjali. Njihova ljubav je bila mesto otpora. U svom malom, ličnom prostoru koji su stvorili jedno za drugo, gradili su ne samo emociju, već i snagu da opstanu. Kada su ih odbacivali, oni su se okretali jedno drugome, kada su ih kritikovali, oni su ućutkivali svet svojom ljubavlju i uzajamnim poštovanjem koje nikada nije nestalo.
Meša je znao da bez nje ne bi bilo njegovog književnog sveta. Darka nije bila samo inspiracija, već i ključ njegovog unutrašnjeg mira. Bila je njegov prvi čitalac, prva publika i poslednji savetnik, osoba kojoj je verovao više nego sebi.
U svojim romanima, Meša je sve više pisao o raskolu između pojedinca i sveta, između dužnosti i želja, između onoga što društvo traži i onoga što srce oseća. Njegovi junaci derviš Ahmed Nurudin iz romana Derviš i smrt i Ahmet Šabo iz Tvrđave bore se sa nepravdom sistema, sa nemogućnošću slobode mišljenja, sa traganjem za smislom u svetu koji kažnjava sve što je lično, iskreno i slobodno.
U senci tih borbi, tinjala je ljubav koju je Meša živeo, a ne samo pisao, ljubav koja ne dominira svetom, ali prkosi njegovim pravilima, ljubav koja ne pobedjuje uvek, ali postaje postojana jer nikad ne odustaje.
Njihov brak trajao je decenijama, do samog kraja. Bili su jedno drugom dom i sigurnost u svetu koji je neprekidno pokušavao da ih izbaci iz ravnoteže. Oni, možda, nisu promenili društvo, nisu pobedili sistem, religijske norme, ni rigidnu sredinu, ali su nadživeli sve njihpve pokušaje da ih razdvoje.
U toj borbi protiv sveta, njihova ljubav podseća na onu između Ahmeta Šabe i Tijane u romanu Tvrđava. I tamo, kao i u Mešinom životu, nema mesta velikim gestovima, nema romantičnih ideala, samo sirova stvarnost, beda, nemaština, smrt i očaj. Gube dete, gube sigurnost, gube dostojanstvo pred društvom koje ih ignorše ili odbacuje. A ipak, kroz sve to, ne gube jedno drugo, ostoju postojani i zajedno postojani, postaju sigurni.
Tijana i Ahmet vole se jednostavno, bez mnogo reči, s dubinom koja prkosi svemu što im svet oduzima. U Tijaninoj upornosti da ostane uz njega i kad mu se život ruši, u njenom strpljenju i snazi, oseća se ona ista podrška koju je Darka pružala Meši. Tijana nije samo partnerka, ona je Ahmetov stub sigurnosti.
Ahmet, izgubljen u svetu besmisla, u svetu bez pravde, u svetu koji mu ne daje ništa osim rana, pronalazi smisao upravo u toj ljubavi, kao i Meša, jer bi bez nje i jedan i drugi bili samo senka.
To je ono što je zajedničko i životu i književnosti – ljubav ne spasava od sveta, ali daje snagu da se u njemu opstane, ne briše bol, ali je čini podnošljivijom, ne donosi pobedu nad sredinom, ali pokazuje da se istina može živeti u dvoje, uporno, protiv svega.
Meša je znao da se velike borbe ne dobijaju u sukobima, već u istrajnosti. Zato je njegova ljubav, kao i ona između Ahmeta i Tijane bila trijumf nad svetom koji ne zna ni za ljubav, ni za žrtvu.
U tome i jeste njihova pobeda. Prava borba pojedinca protiv društva nije u revoluciji, ni u promeni zakona, već u tome da sačuvaš svoje pravo na ljubav, slobodnu misao, pravo na istinu. Meša i Darka nisu bili heroji svog vremena, bili su više od toga. Bili su dokaz da ljubav može biti otpor, a istrajnost snaga.
Kad bih umio da napišem najlepšu knjigu na svetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće.(Meša Selimović, Derviš i smrt, Nolit, Beograd, 1987.)
Zato njihova priča i dalje svetli. Kao Sunce u znaku Bika – neumorno, verno i tiho.